petak, 20. siječnja 2012.

Dijete nakon razvoda

S raspadom braka ne smije se raspasti i odnos roditelj-dijete, a najgore što roditelj može učiniti jest okrenuti dijete protiv drugog roditelja
Djeci je potreban najbolji mogući odnos s oba roditelja, sudjelovanje oba roditelja u djetetovom razvoju važno je za djetetovo emocionalno zdravlje sada i u budućnosti. To nije problem djeci rođenoj u sretnim brakovima. No što je s djecom koja žive s jednim (razvedenim) roditeljem? Za takve situacije stručnjaci predlažu dinamičan plan roditeljstva.

 Dijete nakon vašeg razvoda

Djetetove potrebe
Osnovno je da treba razumjeti djetetove potrebe tijekom razvoja sve do trenutka kada je dovoljno odraslo da počne samostalan život. Te se potrebe odnose na stanovanje, dnevnu brigu, zdravlje, obrazovanje, izvanškolske aktivnosti, vjerske potrebe. Planom se uzimaju u obzir sva životna područja i detaljno predviđa kako ih zadovoljiti prema mogućnostima i željama oba roditelja. Ako jednom od roditelja nedostaje znanja, vještina ili sposobnosti za ispunjenje plana, u planiranje se može uključiti psihoterapeut. Osnovno je polazište da su roditelji voljni i spremni poduzeti sve što je potrebno za zadovoljenje djetetovih potreba. Roditelji će se morati prilagoditi različitim stadijima djetetova razvoja i plan će se tijekom vremena mijenjati, stoga mora biti dinamičan.

Kod dojenčadi obično je veća odgovornost na jednom roditelju koji dnevno brine o djetetu. No, i drugom roditelju treba dati prilike da stvori vezu s djetetom. Kako djeca rastu, postupno su sve izloženija vanjskom svijetu. Ako je moguće, uvijek je bolje da roditelji podjednako dijele obaveze oko djeteta umjesto da se strogo drže viđanja točno određenog dana u tjednu. Takvim pristupom svaki roditelj s djetetom provodi vrijeme na različite načine što pridonosi stvaranju boljeg i prirodnijeg odnosa roditelj - dijete.

Bez ljutnje
Roditeljev boravak s djetetom određen je i zadacima i djetetovom dobi. Kako se povećavaju školski zahtjevi, moguće je da će jedan roditelj provoditi više vremena u pomaganju oko matematike, drugi oko gramatike. Ključno je razviti smislen plan roditeljstva s jasnim ciljevima i strukturiranim aktivnostima, s namjerom da se djetetu pruži najviše moguće u pojedinim životnim razdobljima. A blisku vezu s djetetom najbolje je uspostaviti kroz tipične svakodnevne aktivnosti.

Još jedna prednost dijeljenja odgovornosti i obaveza pri provođenju plana jest što se smanjuje mogućnost da jedan roditelj dobije ulogu strogog čuvara, dok se drugi čini roditeljem iz bajke. Za djecu je boravak s oba roditelja dobitak, ako se poštuju njihove potrebe i roditeljske sposobnosti. Osim toga, dijeljenjem obaveza zahtjevi su pojedinačno smanjeni, što za oba roditelja znači manji stres.

Stalna uključenost oba roditelja u djetetov život uvelike određuje kako će ono prihvatiti vodstvo roditelja tijekom puberteta. Prilično je snažno mišljenje da na tinejdžere više utječe mišljenje njihovih vršnjaka nego roditelja. No, to je točno samo za tinejdžere koji imaju slabo razvijene odnose s roditeljima. Roditelji koji u djetetovoj ranoj životnoj dobi uspostave dobre i čvrste veze obično mogu mnogo bolje utjecati na njega tijekom puberteta negoli njegovi vršnjaci. Uključenost roditelja upravo će u toj dobi odrediti dubinu odnosa s djetetom i dati temelje odnosima u budućnosti, kao i općoj dobrobiti djeteta. Napravi li se kvalitetan plan dinamičnog roditeljstva i poštuje tijekom godina djetetova rasta, velike su šanse da će oba roditelja plesati na djetetovoj svadbi i kasnije uživati u unucima.

Jasno je da takav pristup mogu primijeniti samo roditelji koji su sposobni zanemariti međusobne razlike i udaljiti se od međusobne ljutnje. To je nužno za dobrobit djece. Najgore što roditelj može učiniti svom djetetu jest okrenuti ga protiv drugog roditelja.

Sindrom otuđenosti
Sindrom otuđenosti roditelja prvi je opisao psihijatar Richard Gardner 1985. godine. Tim se sindromom objašnjava ponašanje djece rastavljenih roditelja koja odbijaju viđanje i druženje s roditeljem s kojim ne žive zbog utjecaja roditelja kojem su dodijeljeni i s kojim žive. Dijagnoza sindroma otuđenosti roditelja postavlja se za dijete koje pokazuje ponašanje uzrokovano otuđenjem roditelja i koje dodatno remeti odnos s roditeljem s kojim ne živi.

Sindrom otuđenosti roditelja i otuđenje roditelja destruktivne su pojave za djetetov socijalno-obiteljski razvoj. Karakterizira ih manipuliranje djetetom od strane jednog roditelja i zapravo je oblik psihološkog zlostavljanja. Cilj otuđenosti roditelja je smanjiti, ograničiti ili potpuno ukinuti ulogu i utjecaj roditelja s kojim dijete ne živi. Motivi za takvo ponašanje mogu biti različiti, od osvete pa do financijske dobiti. Kako će se očitovati otuđenost roditelja i sindrom otuđenosti roditelja, ovisi o roditelju-skrbniku i tome koliko se upliće u odnos drugog roditelja i djeteta, obično s opravdanjem da se brine za djetetovu sigurnost. Pritom se najčešće navodi zabrinutost oko moralnih vrijednosti drugog roditelja, nedovoljna briga o djetetu, pa i navodno zlostavljanje. Najčešće te brige nisu opravdane i obično se manje razlike između roditelja izrazito preuveličavaju. Upravo se tada ljutnja, uzrujanost ili žalost otuđenog roditelja koristi protiv njega, a u prilog roditelja koji potiče otuđenje.

Preko djeteta
Roditelji koji potiču otuđenje obično su uvjereni u ispravnost svojih postupaka koje opravdavaju time što se sami moraju brinuti o djetetu (u ekstremnim slučajevima uopće ne prihvaćaju prijedloge za promjenu vlastita ponašanja). Najčešće imaju podršku prijatelja, odvjetnika i liječnika koji svojim angažmanima podupiru otuđujuće ponašanje. Stručnjaci stoga upozoravaju prijatelje, odvjetnike i liječnike da ne zauzimaju ni jednu stranu tijekom određivanja skrbništva nad djetetom. Preporučuje se zauzeti neutralan položaj, a jedino je opravdano iskazivanje brige o djetetovoj dobrobiti.

Provodi li dijete ugodno vrijeme u društvu roditelja s kojim ne živi, to dodatno dokazuje da su navodne brige o djetetovoj sigurnosti neutemeljene. Ako dijete ima teškoća u prilagođavanju, preporučuje se pomoć psihoterapeuta. Psihoterapija je nužna za otuđenog roditelja, jer mu pomaže izdržati djetetovo eventualno odbijanje, kao i bolje razumijevanje djetetove lojalnosti prema roditelju–skrbniku.

U psihoterapiji djeteta trebalo bi naglašavanjem pozitivnih osobina otuđenog roditelja mijenjati djetetova negativna uvjerenja. Termini viđanja djeteta i roditelja s kojim ne živi trebali bi biti sudski određeni, a ako ih roditelj-skrbnik ne poštuje, trebao bi biti sankcioniran na prikladan način.

Djeca koja su dugo izložena otuđenosti roditelja sve više gube priliku za uspostavljanje zdravih odnosa s roditeljima, što je osnova njihovih društvenih i obiteljskih odnosa. Pravilnim razumijevanjem ovog problema, njegovom identifikacijom i pravodobnom intervencijom moguće je olakšati i umanjiti emocionalni stres kroz koji dijete prolazi zbog rastave roditelja.

Savjeti za otuđenog roditelja
Ako ste u situaciji da vaš bivši supružnik udaljava i otuđuje dijete od vas, vjerojatno proživljavate jedno od najgorih i najbolnijih životnih iskustava. Imajte na umu da je taj proces vrlo teško vratiti unazad, pa se ne ustručavajte potražiti psihoterapijsku pomoć, za sebe i za dijete. Osim toga, treba znati sljedeće:
• ne osvećujte se roditelju-skrbniku ogovaranjem
• ne odustajte od svoje djece
• uz pomoć odvjetnika osigurajte vrijeme sa svojom djecom
• nemojte pred djecom gubiti kontrolu nad ponašanjem
• ne koristite djecu kao izvor informacija

izvor: http://www.vita.com.hr
Roberta Majhen

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.