petak, 20. siječnja 2012.

Zašto moje dijete nema prijatelja?

Dijete već u dobi od 6 mjeseci počinje pokazivati zanimanje za drugu djecu te ostvaruje kontakt s njima gledanjem, gugutanjem, smiješenjem, dodirivanje. Ipak, u toj dobi kontakti s vršnjacima su rijetki, jednostavni i kratkotrajni. Između druge i pete godine života proširuju se odnosi s vršnjacima, te za većinu djece, vršnjaci postaju društveni sustav drugi po važnosti, odmah iza obitelji. 
Prva prijateljstva počinju se razvijati nakon treće godine kroz slučajne ili namjerne interakcije, djeca uče kako se družiti s drugima.
U tom odnosu, uče da je važno imati prijatelja i biti prijatelj, kako rješavati probleme, kako se staviti u položaj druge osobe, o vrijednostima, moralnim prosudbama, spolnim ulogama, imitaciji odraslih... Uz svoje prijatelje, osjećaju se sigurnije, te im taj odnos pomaže da izgrade sliku o sebi kao poželjnoj osobi u društvu. A što se onda događa s djecom koja nemaju prijatelja?

Uzmimo za primjer djevojčicu Laru, 6 godina. Lari je svakodnevno odlaženje u vrtić veliki problem. Nije se uklopila, nema prijatelja, ne igra se ni sa kim, druga djeca ju ne pozivaju na rođendan. Iako je dobro i pristojno dijete, ona se stalno nalazi u sjeni. Često dane u vrtiću provodi po strani, promatrajući drugu djecu kako se igraju, želeći se uključiti u njihovu igru, ali ne zna kako. Danas Lara više ne želi ići u vrtić, ne raduje se i usamljena je.

Terapija igrom može pomoći djeci koja nemaju prijatelja tako što im može pomoći da postanu samopouzdaniji, da razviju bolju sliku o sebi i svoj doživljaj okoline. Kako? Pogledajmo kako bi se terapija igrom mogla odvijati na Larinom primjeru.

U sobi namijenjenoj za terapiju igrom, Lara odabire igrati se sa kućom za lutke. Uzela je figurice obitelji i stavila ih je spavati. Kada je došlo „jutro“, Lara je svaku lutkicu stavila u jedan kraj kuće: tata je gledao televiziju, mama je kuhala, sestra se igrala u svojoj sobi, a Lara s mačićima u drugoj sobi. Budući da je Lara u svojoj igri zastala, terapeut je uzeo dvije figurica djevojčica s namjerom da glume Larine vršnjakinje. Lara je prihvatila terapeutov dodatak u igri, kao i poziv djevojčica da se Lara igra s njima. Ubrzo, Lara je predložila (na terapeutovo pitanje „čega bi se mogle igrati“) igranje skrivača.

Larina figurica djevojčice je brojala, terapeutove „djevojčice“ su se sakrile. Kada ih je Larina figurica pronašla, „djevojčice“ su je optužile da je varalica (to je također Larina uputa terapeutu kako će djevojčice reagirati kada ih pronađe). Za Laru i njezinu figurica, to je bilo previše, pa je odlučila da joj je dosta igre i da ide sada doma. Iz Larinih riječi i igre, može se zaključiti da ima loše mišljenje o sebi, da se brzo povlači u sebi te da se ne zna zauzeti za sebe.

U nastavku terapije, terapeut predlaže Lari da joj pokaže kako izgleda igralište. Lara je složila igralište, smjestila figurice druge djece na jedan kraj igrališta i sebe na drugi kraj igrališta. Terapeut je pitao Laru ima li ijedno „dijete“ na tom igralištu koje bi se igralo s Larom. Lara je rekla da bi se jedna „djevojčica“ igrala jer je dobra, ali ne kada su druge njezine prijateljice u blizini jer ona (Lara) nije dovoljno „cool“ za igru.

Uz terapeutov poticaj (ovakva seansa odvila bi se kada je dijete upoznalo terapeuta i stekao osjećaj sigurnosti u njega), Lara je vježbala pristupanje drugoj „djeci“ pitajući ih „bi li se igrao sa mnom?“. Terapeut je odgovarao za figurice vršnjaka, onako kako je Lara rekla da bi stvarno odgovarali, a to je bio odgovor „ne, ne želim se igrati s tobom danas“. Budući da je bilo vidljivo da Lara niti u igri ne može zamisliti da bi se netko igrao s njom, terapeut je predložio da li je moguće da bi se netko igrao s Larom sutradan. Ona je rekla da je to moguće i tako je započelo njezino putovanje ka prihvaćanju da je i ona poželjna za igru, pronalasku nekog djeteta za koje procjenjuje da bi se igralo s njom i konačno uživanje u prijateljstvu.

Sve informacije o terapiji igrom možete saznati nazovete li Tatjanu na 095 804 3982 ili joj napišete mail na tatjana@centarproventus.hr te ukoliko posjetite web stranicu Centra Proventus.

Piše: Tatjana Gjurković, dipl. psiholog
izvor: http://www.klinfo.hr

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.