Danas razlikujemo eksplozivan i
impolzivan bes.
Eksplozivan bes pokazuju oni koji
reaguju na svaku sitnicu, skloni su bučnim raspravama, nervozi, čestim
scenama... Ovaj bes se ispoljava burno, kratko traje i ne ostavlja posledice.
Impolzivan bes je ređi ali se
zato on dugo pamti a posledice mogu biti opasne i zastrašujuće. Njega
ispoljavaju oni koji u svakodnevnom životu ostavljaju utisak veoma smirene i
staložene osobe. Ipak, kada jednom »prasnu«, potpuno opravdavaju izreku: »Čuvaj
se gneva strpljivog čoveka.«
Međutim, pre nego neko ponašanje
svog deteta definišete kao eksplozivno, histerično, agresivno... razmislite da
li je baš to u pitanju, ili možda samo još jedna faza u njegovom razvoju?
Naime, mnogi roditelji misle da
kada dete sa nepunih godinu dana baca igračke svuda oko sebe i svaki put traži
od njih da mu istu igračku dohvate da bi je ono ponovo bacilo... da su to prvi
sigurni znaci budućeg agresivnca. Međutim, ovakva »igra« sasvim je uobičajena
za ovaj uzrast. Slično je i sa nešto kasnijim uzrastom, između 2. i 3. godine
kada dete polako osvaja socijalni prostor. Ono sada zna da određene reči
izazivaju različite reakcije odraslih. Ono uspeva da isprovocira svoje
roditelje korišćenjem tih reči (najčešće je to NEĆU i drugi izrazi odbijanja
ili inaćenja, a u malo kasnijem dobu i psovke) i tako proverava granice koje su
mu postavljene, šta je dozvoljeno, šta i zašto nije, šta se događa kada ono
prekrši dogovor da se te reči ne koriste...Dakle, ponovo ni traga od agresije.
Ipak, već u predškolskom dobu
mnoga deca prolaze kroz različite faze besa, tj. agresije. Ona se bacaju po
prodavnicama ukoliko nećete da im kupite čokoladu, upadaju u histerične napada
plača ili vrištanja šta god im odbijete. Naučili su i imaju u svom iskustvu da
ćete vi kad-tad popustiti ukoliko ostanu uporni. Zato ovo svoje ponašanje
primenjuju za sve što požele. Jasno, roditelji popuštaju jer je to mnogo lakše
(na primer, dati detetu šta poželi) nego istrpeti još jednu scenu malog
agresivca. Međutim, kada jednom popustite, slične napade besa možete očekivati
veoma često. Oni će se ponavljati u najrazličitijim situacijama kako na javnim
mestima, tako i u porodicnom okruženju. Sve dok popuštate, dete to koristi,
tačnije, iskorišćava. Kao da ste mu dali zeleno svetlo da se tako ponaša i
ubuduće, vaše dete je pronašlo sredstvo za dostizanje svakog svog cilja.
Kod većine dece daje rezultate
jednostavno ignorisanje prilikom napada besa. Recite detetu: “Ne mogu da te
slušam, smeta mi kada tako jako vičeš. Ja ću sada otići u drugu sobu i vratiti
se kada se ti smiriš. Tada ćemo moći da razgovaramo i dogovorimo se oko svega.”
Važno je da pri tom ostanete dosledni. Otiđite u drugu sobu, izdržite i budite
sigurni da će ako ne pre, onda kada se umori od bešnjenja prestati.
Upravo zato, vikanje i batine su
uglavnom kontraproduktivne metode (dete vikanje može shvatiti kao takmičenje,
ko će koga više da iznervira, ko ima više živaca, ko će biti glasniji…) a
batine mogu delovati u jednoj situaciji ali nisu nikakvo vaspitno sredstvo za
buduće slične situacije. Naprotiv, fizičkim kažnjavanjem dodatno produbljujete
nerazumevanje između vas i deteta.Ono što možete pokušati je:
· U predškolskom periodu
usredsredite se na vežbanje detetove koncentracije. Zajednička igra slaganja
puzzle, ili igra sa glinom, plastelinom… mogu uticati da se negativna,
nagomilana energija ispolji na pravi način, a da se istovremeno vežba pažnja,
razvija motorika, koordinacija pokreta…
· Timski sportovi omogućiće
detetu da se fizički isprazni, ali i da vežba socijalnu komunikaciju sa
vršnjacima. Ako vam to ne odgovara, pokušajte zajedničkim fizičkim aktivnostima
da kanališete detetove potisnute emocije i nezadovoljstva, istovremeno jačajući
vaš međusobni odnos (šetajte zajedno, vozite bicikl…) Pri tom, ne zaboravite da
je daleko važnija sama fizička aktivnost nego što su važni rezultati ili
takmičenje.
· Ograničite gledanje TV jer je
često upravo sadržaj koji dete vidi na TV-u glavni okidač agresivnosti. Posebno
su nepoželjni akcioni, horor i filmovi naučne fantastike. Na nasilne sadržaje
(koji su toliko odomaćeni da ih više nismo ni svesni), deca reaguju tako što i
sami postaju agresivnija, usvajaju stavove u kojima se koristi agresivnost da
bi se rešio konflikt, i sve su manje osetljivi na stvarno nasilje u svom
okruženju.
· Razmislite o svojim zahtevima
od deteta. Posebno budite oprezni da svog sina ne opterećujete predrasudama i
očekivanjima vezanim za njegov pol (ne pričajte sinu kako muškarci moraju da
budu jaki, hrabri i veliki, kako dečaci ne plaču…), jer nije slučajno da su
upravo dečaci skloni agresivnom ponašanju.
· Budite dobar primer. Rešavajte
konflikte razgovorom i argumentima. Naravno, uvek imajte na umu da »zato što ja
tako kažem« - nije argument.
· Dajte detetu male zadatke kako
bi se osećcalo važnim i vama korisnim
· Nemojte od svog deteta nikada
zahtevati bezuslovnu poslušnost. Osećanje da sme slobodno da izrazi svoje
mišljenje i neslaganje sa vama ključno je za razvijanje pozitivne slike o sebi.
Deca odrastaju i grade svoju ličnost, između ostalog, i tako što se
suprotstavljaju svojim roditeljima. Sa druge strane, kada se osećaju sputanima
i ne uspevaju na druge, društveno prihvatljive načine da pokažu da su različiti
(na primer: pomoću odeće, žargona, načina života,) nasilnost ponekad ostaje
jedina mogućnost da pokažu svoju različitost.
· Igrajte se sa detetom menjanja
uloga. Na primer: »Sada ćemo malo da se igramo kupovine, ti si mama i hoćeš
kući a ja sam dete i hoću da ostanem u parku, odmah, hoću sada, odmah,
aaaaaaaaaaaaa« Imitirajte dete, promenite glas, uložite napor da ga iznervirate
onoliko koliko ono obično iznervira vas, i uvek koristite stvarne situacije iz
vašeg života.
· Na sličan način kao i menjanje
uloga, deluju i dečja pozorišta. Kad igra neki pozitivan lik, dete može da
zamišlja da je i samo pozitivno što mu pomaže da prevaziđe svoje probleme i
ojača samopouzdanje. Kada sebe zamišlja kao negativca, dozvoljeno mu je
ispoljavanje nasilja - i to na način koji se kod glumaca veoma poštuje. (što je
uverljivije, bolje glumi)
· Pohvalite dete svaki put kada
umesto na agresivan način pokuša da vas u nešto ubedi argumentima. Takođe, kada
vidite da je nervozno, da pokušava da se izbori samo sa sobom, da mu je zbog
nečega teško….zagrlite ga.
Možda na prvi pogled deluje
čudno, ali isitnito je da agresivci imaju malo samopouzdanja. Zato su za sebe
ostvarili prostor gde se osećaju »glavnima« i moćnima, gde sebe doživljavaju
kao pobednike. Da li im je ovo potrebno jer ih kod kuće maltretira stariji brat
ili pate zbog razvoda roditelja ili su se upisali u školu koju nisu želeli... tek
sopstvene probleme potiskuju nametanjem svoje volje vršnjacima.
U konkretnim situacijama: Ukoliko
su druga deca agresivna prema vašem detetu : Insistirajte da svoje probleme
dete rešava samo. Budite u toku, kako bi mogli da uskočite ako zatreba ali neka
prvo pokuša samo. Mešajte se samo onda kada dođe do fizičkog obračunavanja.
Ukoliko je vaše dete agresivno
prema drugima, najgore što možete učiniti jeste da negirate problem i verujete
kako su sva deca takva. Umesto toga, uložite napor i vreme da mnogo
razgovarate, uputite dete na različite načine rešavanja sukoba. Kada prepoznate
ili naslutite da će se se ispoljiti detetova agresivnost, pokušajte da je
predupredite, izbegnite, skrenite mu pažnju. Ne zaboravite da svojom
agresivnošću dete često želi da skrene pažnju na sebe. Zato nikada nemojte
odustajati, i čekati da ovo ponašanje nestane samo od sebe.
Konačno, ukoliko vaše dete stalno
ulazi u različite konfliktne situacije obratite pažnju na njegove vršnjake, tj.
da li njegovi drugovi iniciraju različite probleme. Naime, kada već dođe do
nekog fizičkog obračunavanja često je najpogubnija “arena”, odnosno posmatrači,
koji pasivno podstiču nasilje, što je vid agresije, takođe. Kada ova publika ne
bi bila prisutna, sigurno je da bi mnoga deca pokušala na drugačiji način da
reše svoje međusobne konflikte. Naime, veoma je važno da ne zaboravite da se
deca ne rađaju kao agresivna, sebična, razmažena... Ona takva postaju. Ponekad
tu agresiju pojačavaju vršnjaci a ponekad roidtelji. Zato i jeste neophodno da vaš
odnos sa detetom bude zasnovan na poverenju i razumevaju, da svoje dete
poznajete i imate stalan uvid u njegova interesovanja, potrebe, njegovo
okruženje. Odnosno, da odrastate zajedno.
izvor:
http://www.tvorac-grada.com/forum/
Korisne
informacije o trudnoći i odgoju djece možete pronaći na:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.