Sa jedne strane se nalaze zagovornici zabrane batina kao vida
vaspitavanja. Oni smatraju da je baš svaki, pa i najslabiji udarac - nasilje
nad detetom, a da nasilje uvek proizvodi još nasilja. Deca se u ovoj verziji
predstavljaju kao žrtve zlostavljanja, a roditelji kao zli ugnjetavači, gladni
terorisanja i kontrole. Vrlo olako se izriču veoma ozbiljne osude, pa često
može da se čuje i stav da roditeljima koji koriste batine u vaspitavanju treba
oduzeti decu. Izgleda da odrastanje u domu za nezbrinutu decu nekima deluje kao
daleko bolje iskustvo za jedno dete.
Druga strana
Sa druge strane, nalaze se protivnici zakona koji bi
zabranjivao telesno kažnjavanje. Oni prave oštru razliku između pravog
zlostavljanja deteta i običnog udarca po guzi, kojem mnogi roditelji ponekad
pribegavaju, kako bi reagovali na neki nestašluk svog deteta. Protivnici zakona
ne žele da veruju u to da većina roditelja predstavlja opasnost za svoju decu,
i da bi društvo tako trebalo da ih tretira. Oni nikako ne smatraju da su batine
najbolje rešenje za takve situacije, niti da ih treba promovisati, ali ne misle
ni da će one trajno da utiču na dečju psihu, niti da roditeljima treba olako i
bezuslovno uskratiti pravo izbora kada je u pitanju metoda vaspitavanja njihove
dece. Naročito kada već postoji zakon koji strogo zabranjuje premlaćivanje i
druge vrste povređivanja i zlostavljanja dece.
Roditelji nisu neprijatelji
Suludo bi bilo zaključiti da savremeni roditelji decu tuku
zato što su manijaci koji žele da im naude. Mnogo je verovatnije da, uprkos
entuzijazmu da decu vaspitavaju razgovorom i u duhu tolerancije, očigledno uvek
postoje situacije u kojima ne uspevaju da pronađu neki srećniji način da se
izbore sa neposlušnošću svog deteta. Uvođenjem totalne zabrane, mnogi takvi
roditelji koji su, u suštini, svom detetu želeli najbolje, bili bi žigosani i
pretvoreni u kriminalce, a čitave porodice bi bile izložene istrazi i
potencijalnom razdvajanju, kao i eksploatisanju žute štampe, koja bi takve
roditelje lako pretvorila u čudovišta.
Zagovornici zabrane telesnog kažnjavanja se obično pozivaju
na nauku, tvrdeći da batine nisu delotvorne i da pospešuju agresivnost.
Navodno, razložnim ubeđivanjem može da se sa decom mnogo više postigne nego
prinudom. Međutim, mnogi psiholozi upozoravaju da su «dokazi» o štetnosti
batina samo teorije - koje, istina, ubedljivo zvuče, ali u stvarnosti nisu do
sada potkrepljene konkretnim rezultatima. Odnosno, da čvrsta uzročno-posledična
veza između batina i negativnih pojava do sada nije ustanovljena.
Napredan potez ili ne
Dodatnu zbrku u ceo problem unose studije koje tvrde da je i
popularna metoda «uskraćivanja pažnje» detetu koje se loše ponaša (slanje u
ćošak, u njegovu sobu), čak štetnija nego batine. Neki psiholozi idu i dalje,
pa smatraju da je svaki oblik kažnjavanja dece poguban po njihovu psihu.
Kao argument protiv batina se navodi i da su one
necivilizovan način postupanja sa decom, tako da nisu prihvatljive u 21. veku.
Naročito se igra na kartu «primitivnosti» srpskog društva, koje bi ovakvim
zakonima trebalo da se unapredi i modernizuje, a istovremeno se zaboravlja da
smanjivanje roditeljskih sloboda u korist države - u isto vreme znači i
gubljenje ljudskih sloboda uopšte, što uopšte ne predstavlja napredan potez za
jedno društvo.
I odrasle kažnjavaju
Tu je, naravno, i raširena teza o «jednakosti» roditelja i
dece, po kojoj dete mora da se tretira kao odrastao čovek, sa kojim o svemu
mora da se pregovara. Čak se i to što roditelji biraju dečju odeću, u tom
svetlu posmatra kao demonstracija moći i narušavanje prava deteta.
Međutim, ideja da se dete najuspešnije podiže u partnerskom
odnosu, zasnovanom na prijateljskom ubeđivanju, sve više se u psihologiji
osporava, jer baš i ne pokazuje rezultate. Zaboravlja se da i odrasli moraju da
se povinuju mnogim društvenim pravilima, i da u suprotnom bivaju kažnjeni,
često i mnogo oštrije nego što bi ijedan roditelj kaznio dete. A suprotno
popularnoj iluziji o racionalnom detetu, koje uči tako što mu se objašnjavaju
razlozi, čini se da klasično uslovljavanje ipak ima mnogo veću ulogu u
izgradnji dečje psihe nego što se smatralo poslednjih decenija.
Nauka nema „recept za vaspitanje"
Kada je nauka u pitanju, definitivno se pokazalo da ona nije
u stanju da odredi koji je to najbolji način za vaspitavanje deteta, odnosno da
ponudi neki «recept za vaspitanje». Studije jesu pokazale da telesno
kažnjavanje nije preterano uspešan način, ali svaki roditelj već i sam zna da
ovaj tradicionalni metod i nije previše efikasan na duže staze. Međutim, ni
druge, modernije metode, takođe ne pokazuju previše rezultata. O tome svedoči i
narastajuća zabrinutost u mnogim zapadnim zemljama, zbog jezivog stanja
karaktera i ponašanja kod generacija koje danas odrastaju. Sve zajedno sugeriše
da će, uprkos veri u svemoć nauke i njene teorije, roditelji uvek morati da se
oslanjaju na svoju intuiciju, iskustvo i ljubav. Kao i činjenicu da oni
najbolje mogu da sagledaju komplikovan i promenljiv odnos između sebe i deteta,
zavistan od niza faktora, koji nijedan stručnjak nije u stanju da uračuna u
svoju procenu.
Opkoljena porodica
Ono što je, svakako, najtužnija strana kriminalizacije
telesnog kažnjavanja, jeste nezapamćen gubitak poverenja u roditelje i njihovo
rasuđivanje. Kao da je činjenica da roditelji vole svoju decu najviše na svetu
- potpuno zaboravljena, pa je praktično počelo da se podrazumeva kako je
potrebno da se deca od njih zaštite. U javnost se iznose krajnje sumnjive
statistike, prema kojima je sedamdeset i tri odsto dece u Srbiji izloženo
zlostavljanju od strane roditelja, što bi značilo da većina roditelja ne zna
ili ne želi da voli svoju decu, što je potpuno apsurdno. Kako je još davno
primetio američki socijalni kritičar Kristofer Laš u svojoj knjizi Opkoljena
porodica, usled pritiska «stručnjaka» svih vrsta, savremeni roditelji su
izgubili veru u autoritet nad sopstvenom decom. A društvo u celini je izgubilo
želju da veruje roditeljskoj kompetentnosti, što je sve zajedno rezultiralo
invazijom stručnjaka i države na tradicionalni porodični život.
Diskusija na ovu temu se u domaćoj javnosti često banalizuje
i izvrće tako što se protivnici pomenutog zakona po automatizmu proglašavaju
«promoterima» batina. I to bez obzira što oni promovišu samo oprez i
zdravorazumsko rasuđivanje - u korist dobrih namera i ljubavi ogromne većine
roditelja prema svojoj deci, nasuprot patologizaciji ovog odnosa - koja
proističe iz stvaranja atmosfere nadzora, sumnje i potkazivanja. Paradoksalno,
kao garancija dečje sreće i sigurnosti, nad roditelje se danas nadvija
«policijski pendrek», koji je tu da «bezdušne» roditelje nauči kako da vole.
Vratiti batine u učionice
Ankete sprovođene u Americi i mnogim evropskim državama,
pokazuju da roditelji i dalje u većini pribegavaju batinama kao vaspitnoj
metodi. Zapravo, uprkos kampanjama za zabranu batina u porodici, pojavljuju se
čak i predlozi da se one vrate i u učionice. U anketi sprovedenoj ove jeseni u
Velikoj Britaniji, petina nastavnika se izjasnila za vraćanje «šibe» u škole,
jer smatraju da je disciplina toliko loša da će uskoro i sami postati žrtve
batina, a jedna ranija anketa je pokazala da i pedeset i jedan odsto roditelja
misli isto. U SAD, dvadeset i tri države dozvoljavaju telesno kažnjavanje u
školama, a zabrana roditeljima da koriste ovaj metod ne postoji ni u jednoj.
Kanada je zabranila telesno kažnjavanje u školama, ali je ostavila roditeljima
mogućnost da batine koriste u vaspitavanju dece između druge i dvanaeste
godine.
izvor: www.domaci.de
izvor: www.domaci.de
Korisne informacije o trudnoći i odgoju
djece možete pronaći na:
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.