nedjelja, 30. prosinca 2012.

Nasilje u porodici


U zadnje vrijeme nasilje u obitelji postalo je tema javnog karaktera. Otvoreno razmatranje ove tematike ukazuje na činjenicu da je javnost postala senzibilizirana na obiteljsko nasilje koje se javlja u različitim oblicima, kao što su verbalno, emocionalno, psihološko, seksualno i financijsko - materijalno. S ovom činjenicom slaže se i gospodin Miro Vučenović, predsjednik Plavog telefona, koji smatra da je u proteklih par godina javnost široko upoznata s ovim problemom.


Najčešći oblik nasilja u obitelji nastaje između bračnih partnera. Poznato je da je u većini slučajeva muškarac zlostavljač, bilo da tuče, siluje ili na neki drugi način zlostavlja svoju suprugu. No, postoje i slučajevi gdje je i žena zlostavljač. Česte žrtve obiteljskog nasilja su, također, i djeca. Činjenica da je javnost sve više svjesna ovog problema nameće jedno pitanje-ima li cijela ova priča dobrobiti od toga? U neku ruku da, ali rješenje ipak leži puno dublje.

No, što uopće dovodi do nasilja u obitelji, tko su najčešće žrtve nasilja i u kojem obliku, kakva je situacija u Hrvatskoj vezano uz zlostavljanje u obitelji, odgovore je najbolje potražiti od ljudi kompetentnih za ovu tematiku. Stoga, konkretne informacije potražili smo od stručnjaka koji su na ovaj ili onaj način upoznati s pričom vezanom uz nasilje u obitelji. Jedan od njih je i već spomenuti gospodin Miro Vučenović, predsjednik Plavog telefona, linije pomoći putem koje se u 15 godina njezinog postojanja pomoglo ljudima u preko 100 000 primljenih poziva. S druge strane Josip Janković, profesor na Studijskom centru za socijalni rad, smatra da rijetko koja osoba nije doživjela nasilje te da je razlog nepoznavanja ove činjenice u tome što članovi obitelji u pravilu nastoje prikriti tu činjenicu kako bi sačuvali idealnu sliku svoje obitelji pred okolinom, a nasilje, kao i ostale nepoželjne pojave, ostaje privatna stvar članova. Mnoge žrtve zlostavljanja uopće nisu svjesne toga o čemu se radi jer su ih zlostavljači uvjerili da su zaslužile sve to što im se događa ili da je takvo ponašanje posve prikladno uvjetima, način komuniciranja koji se prenosi s generacije na generaciju. No, stvarno stanje stvari ispod površine puno je teže a problemi dublji i ozbiljniji.

Godine 1974. osnovano prvo sklonište za zlostavljane žene

Prema nekim činjenicama, nasilje u obitelji postoji stotinama godina te su njegovom nastanku doprinosila vjerovanja o podređenosti žena. Kao odgovor na ovu situaciju, godine 1974. osnovano je sklonište za zlostavljane žene i njihovu djecu, koje je bilo poticaj za otvaranje velikog broja skloništa diljem Amerike. Osim toga, 70-ih godina prošlog stoljeća policija je kao odgovor na obiteljsko zlostavljanje imala proceduru u kojoj je prilikom prijavljenog nasilja ispitala obje strane koje su bile uključene u događaj te su poticali ljude da im se javljaju u takvim situacijama. Prijetnja uhićenjem davala im je dovoljno jaku vjerojatnost da se situacija u budućnosti neće ponoviti. Devedesete godine prošlog stoljeća dovele su do pomaka u proceduri. Uhićenje je postalo sastavni dio policijskog protokola kod prijave nasilja. Razlog je bio vrlo jednostavan. Osoba u zatvoru nije mogla više nikome nauditi. No, kako hrvatski zakon diše? Je li situacija takva i u Hrvatskoj? Iako je javnost senzibilizirana i iako je puno toga zakonski konkretizirano što se tiče nasilja u obitelji, svejedno postoji okrutna realnost koju gospodin Vučenović naglašava na neki način metaforičnim riječima: "Što nam to sve vrijedi, jer čemu služi zakon? Zakon služi tome da se krši." Iako gospodin Vučenović ističe i činjenicu da zakon služi tome da se provodi, ipak postavlja pitanje: "Tko će taj zakon provesti?". Prema riječima gospodina Vučenovića i dalje u Zagrebu postoje oni koji funkcioniraju kao birokrati i slučajeve vezane uz nasilje tretiraju nikako drugačije nego kao još jedan slučaj u nizu u arhivi. "Reakcija u Hrvatskoj na situaciju vezanu uz nasilje u obitelji jednaka je društvu u kakvom živimo i teško je očekivati nešto drugo", tvrdi gospodin Vučenović. Hrvatska je prepuna nasilja raznih oblika, pogotovo ako se uzmu u obzir i sve češći izvještaji o ubojstvima koja se u njima događaju. Očito je da su te obitelji imale raznih problema i prije takvog tragičnog završetka. Gledano iz drugog kuta, prof. Janković ističe kako postoje kaznene mjere koje očekuju zlostavljače te konstatira: "Mi nismo još uvijek navikli prijavljivati nasilnike a imamo i različita mjerila. Muškarci se sve češće prijavljuju za počinjeno nasilje nad ženama i ostalim članovima obitelji, što je svakako za pohvalu, mada još uvijek ni to nije prisutno u punoj mjeri, dok se nasilje koje čine žene uglavnom skriva. Gotovo u pravilu se tolerira nasilničko ponašanje kada su zlostavljači žene, dok se muško nasilje sve manje tolerira, čemu su puno doprinijeli ženski pokreti, ženske nevladine udruge i hrabre aktivistkinje", te dodaje: " Naravno da je to dobro i da na tome treba i dalje nastojati." Što se tiče nasilja u obitelji u Hrvatskoj prema riječima gospodina Vučenovića situacija izgleda otprilike ovako: "Kad smo početkom 90-ih pratili statistiku poziva, tada je bilo 0,36% zlostavljanih, što je zaista malo. Znači događalo se, ali vrlo rijetko. Kad smo ponovili statistiku 1994. i 1995. godine taj postotak je skočio na 1,60%, a kasnije se ta brojka još više povećala", te dodaje: "Tada smo pozvali javnost kako bi ljudima dali do znanja da se nešto događa u društvu." Gospodin Vučenović naglašava da ovaj postupak nije naišao na plodno tlo i da su dobili jako mali odaziv novinara na upućeno upozorenje. Čini se da javnost tada nije imala sluha za ovakve situacije. No, ima li ga danas? Gospodin Vučenović tvrdi da se ništa od tada nije promijenilo, pogotovo financijski, osim već spomenutih činjenica da su donesene zakonske odredbe i da je javnost senzibilizirana.

Težnja ka moći i kontroli osnova je nasilja u obitelji. Smatra se da zlostavljači kroz primjenu nasilja kompenziraju vlastitu nesigurnost i nedostatke. Svima je poznato da je izjava o promjeni ponašanja u budućnosti, koja dolazi od strane zlostavljača, kad ih se privede organima pravosuđa pusta nada. Psihološke osnove nasilja u obitelji puno su dublje i jače od riječi. Nekim zlostavljačima pridaje se etiketa mentalne bolesti, no činjenica je da ih većina ne ulazi u tu kategoriju. "Zlostavljača ima među pismenima, nepismenima, polupismenima pa sve do političara i intelektualca", tvrdi gospodin Vučenović. Slično mišljenje ima i prof. Janković koji smatra da su nasilju skloni svi ljudi što potvrđuje riječima: "Prije se mislilo da su jedino duševno bolesni i psihopati oni koji zlostavljaju, ali istraživanja su pokazala da to nije baš tako, te da smo svi mi skloni nekoj vrsti nasilja, aktivnog ili reaktivnog ovisno o osobnosti i uvjetima." No, što navodi zlostavljača na zlostavljanje? Razloga je mnogo. Prof. Janković tvrdi da su istraživanja kao najčešću motivaciju zlostavljanja istakla upravo potrebu za kontrolom. "Želja za pokazivanjem moći, pokoravanjem drugih te potvrđivanje sebe kao važne osobe, motivira mnoge zlostavljača na nasilje. Ali ima i reaktivnog nasilja, za koje se smatralo da je glavni oblik ženskog nasilja tj. da žene bivaju nasilne samo u slučaju kad reagiraju na "muško" aktivno nasilje. Naravno da se to događa i u obrnutom slučaju", tvrdi prof. Janković, te dodaje: "Ponekad se može čak govoriti o pomaknutom nasilju tj. o preusmjeravanju agresije u autoagresiju. Veliki broj alkoholičara je, to vam govorim iz vlastitog iskustva dugogodišnjeg rada s njima, potražio izlaz iz stanja uskraćenosti, zapostavljenosti, prezira upravo u alkoholu, jer alkoholizam je prema nekim tumačenjima zapravo prolongirani suicid. U bijegu u alkoholizam, upravo zbog pritiska svojih supruga, koje se često znaju izvrsno služiti suptilnim oblicima emocionalnog i verbalnog nasilja, na koje su njihovi supruzi imali zabranu reagirati na području na kojemu su snažniji, nesvjesno su tražili izlaz iz narušenih partnerskih odnosa." Kad se govori o kontroli, uspostavljanje kontrole nad žrtvama nasilja je poprilično okrutno-zlostavljač ju ostvaruje od toga da maksimalno izolira žrtvu od vanjskog svijeta do toga da povećava količinu nasilja nad njom što ona više pokazuje znakove odvajanja. Prema riječima prof. Jankovića zlostavljač uspostavlja kontrolu nad žrtvom tako što ona ne može napraviti ništa bez njegovog dopuštenja. "Naravno da je to teško izvedivo, pa kod svake povrede naredbi, koje postavlja zlostavljač, dolazi do agresije i novog zlostavljanja, novog pojačavanja straha kod žrtve i tako do nevjerojatnih razmjera", ističe prof. Janković.

Izvješća o zlostavljanju djece svakih 10 sekundi!

Prema nekim podacima, izvještaji o zlostavljanje djece pristižu svakih 10 sekundi. Sablasna je činjenica da svako treće dijete umire od posljedica takvog nasilja. Također, neugodna istina je ta da se brojka vezana uz nasilje nad djecom u obitelji konstantno povećava. Department of Health and Human Services u Americi je iznijelo podatak u kojem stoji da je 2003. godine 906 000 djece bilo izloženo nasilju u obitelji te da je od toga 1 500 djece umrlo od posljedica nasilja. Prema podacima iz Colorada (Colorado Association of Family and Children's Agencies), koji se smatra državom s najvećom stopom nasilja u obitelji u tom području, godine 2005. približno 30 000 djece je bilo zlostavljano, i to u jednakoj mjeri dječaci i djevojčice. Daljnji podaci ukazali su na neugodnu realnost. Svake godine u Coloradu od posljedica nasilja umre dvadesetoro djece. Od toga je 75% mlađe od 4 godine, a najčešće ozljede su one fizičke i seksualne prirode. Prema riječima gospodina Vučenovića česti je slučaj da se na Plavi telefon javljaju bake koje vide da im je unučad, na ovaj ili onaj način, zlostavljana te dodaje: "Bake i djedovi se javljaju jer žele zaštititi svoje unuke od vlastite djece. Govori li vam to nešto?"

Zastrašujuća je činjenica što su izvješća o seksualnom zlostavljanju djece u znatnom porastu. Incesti u obitelji postaju sve češća realnost bez obzira na prihode, profesiju, religiju ili rasu. Statistike jasno potvrđuju ovu činjenicu. Prema statističkim podacima, trećina sve djece svijeta seksualno je bila zlostavljana prije 18. godina života. Ovaj podatak preveden u postotke daje još šokantniju informaciju. Od ukupnog broja djece na svijetu, seksualno je zlostavljano 40% djevojčica i 30% dječaka. Da bi situacija bila još gora, najčešća dob djece zlostavljane na ovaj način je ispod 7 godina života. Najčešći seksualni zlostavljači su članovi obitelji ili netko tko je iznimno blizak s obitelji. U New Yorku je česta situacija pronalaska mrtvih tijela djece, koja su bila izložena fizičkom i seksualnom nasilju, te ta tijela vrlo često ostaju neidentificirana. Posljedice koje ovakvo ponašanje ostavlja na djeci su velike. Djeca koja su bila izložena seksualnom nasilju imaju niži IQ i povećan rizik od depresije, sklonost ubojstvima i problemima s drogom. No, iako mnogi smatraju muškarce odgovornima za seksualno zlostavljanje, iznenađuje činjenica koja govori da dolazi do porasta žena kao seksualnih zlostavljača. Otprilike 5% zlostavljača na ovom, seksualnom, području su upravo žene! Gospodin Vučenović naglašava da se u malom postotku javljaju ljudi koji su osobno zlostavljani. "Češće zovu ljudi koji žele pomoći zlostavljanima", tvrdi gospodin Vučenović, te nastavlja: "Radi se o prijateljima, susjedima i slično. To je tipično, jer zlostavljeni vrlo često nemaju hrabrosti nazvati."

Zlostavljanje na djeci može ostaviti zastrašujuće posljedice. Kao što i sam prof. Janković tvrdi, one su višestruke i raznolike. Česte su posljedice vezane uz poremećaje u ponašanju, psihičke poremećaje ili psiho-socijalno funkcioniranje djeteta, naglašava prof. Janković, ističući grubu istinu: "Djetetu koje je zlostavljeno ne samo da nisu zadovoljene osnovne potrebe, nego je permanentno vršen atak na njegovu osobnost, mentalno i somatsko zdravlje. Među osnovnim potrebama nezadovoljenom ostaje ljubavlju, kao bazična potreba, čije nezadovoljavanje onemogućava normalan rast i razvoj djeteta, što nije floskula. Čovjeku je zaista potrebna ljubav da bi se mogao normalno razvijati i rasti. Dijete koje je zlostavljeno tu potrebu, kao ni niz drugih, kao što je ona za kvalitetnom komunikacijom, bliskošću, samopotvrđivanjem i drugima, nema zadovoljenu." Potreba za komunikacijom između djece i roditelja, koja se bazira isključivo na zlostavljanju, djeci ne daje previše te prof. Janković u skladu s tim postavlja pitanje: "Kakve poruke dijete od takvog načina komunikacije može primiti?" Komunikacija putem zlostavljanja ostavlja izuzetno teške posljedice koje prof. Janković objašnjava jednostavnim riječima: "Premlaćivanje, vrijeđanje, negativne povratne informacije dovode do toga da dijete o sebi stvara negativnu sliku, koja onemogućava uspostavljanje bazične sigurnosti, samopouzdanje, razvoj kvalitetne prilagodbe u obitelji, društvu, među vršnjacima, na budućem radnom mjestu...." Kao što prof. Janković tvrdi: "Ljudi rade svojoj vlastitoj djeci strašne stvari vrlo često ne zato što ne vole svoju djecu, što su psihopatski orijentirani, ovisnici ili duševno bolesni nego jednostavno zbog toga što nisu pripremljeni za roditeljstvo a skloni su zlostavljanu jer su i sami bili zlostavljani pa sad to nasilje prenose dalje."

Djeca zlostavljaju roditelje!

Informacije vezane uz zlostavljanje djece nad roditeljima zvuče nemoguće. No, kad se uzme u obzir da se ovdje radi o odraslim ljudima, od svojih 40 i više godina, koji najčešće fizički zlostavljaju svoga oca i majku, tada se postavlja pitanje-kako roditelji reagiraju na takvu situaciju? Prema riječima gospodina Vučenovića ti ljudi većinom imaju od 60-70 godina te ponekad plaču od muke kad nazovu Plavi telefon te naglašava: "Tu se radi o vrlo suvislim ljudima. To nisu niti zločesti niti čangrizavi ljudi te vrlo često ne vjeruju sami sebi da su odgojili takvu djecu. Za njih su to iznimno teške spoznaje." Takvi roditelji ne mogu vjerovati da su, ne samo odgojili, nego i rodili takvu djecu, tvrdi gospodin Vučenović. Zanimljiva je informacija da se u ovom obliku zlostavljanja najčešće radi o djeci kojoj su ti roditelji dali apsolutno sve, od stambenog prostora, automobila i svega ostalog što im je potrebno te da ta djeca, sada odrasli, imaju sve. Dakle, materijalno gledano ne postoji nikakva osnova za zlostavljanje.

No, postoji i drugi oblik ove vrste zlostavljanja koji je vezan uz mlađu djecu. Prema riječima prof. Jankovića do ovakvog oblika nasilja dolazi isto tako što roditelji nisu pripremljeni za svoje roditeljstvo, nemaju potrebne vještine a ni osnovne informacije o tome kako odgajati svoju djecu pa uz ostalo na primjer ne postavljaju pravila, granice ili ih ne održavaju i tako djetetu šalju poruku da može dobiti sve što god želi. "Ako roditelj ne zna da njegova popustljivost neće pomoći djetetu da bude kvalitetnije, da postane stabilna, odgovorna i produktivna odrasla osoba, nego upravo obrnuto, tada će se dogoditi da dijete, čak i kada odraste i očekuje se da će brinuti za roditelje, traži od njih sve više i više, jer ne poznaju pravila. Takvo dijete doživljava svijet i odnose u njemu potpuno nerealno, uvjereno je da mu je sve dopušteno", tvrdi prof. Janković, dodajući: "Zahtjevi djeteta postaju sve veći i pri tom želi da se oni ispunjavaju odmah, a roditelji u jednom trenutku više nisu u mogućnosti ispuniti sve što se od njih traži, što onda nužno dovodi do agresije nezajažljivog potomka." Prof. Janković ističe da postoje i slučajevi kad dijete jednog dana ojača i postane u određenoj mjeri samostalno, pa tada počne vraćati agresiju tamo otkuda ju je prije primalo, osobito se to često događa u vrijeme adolescentne krize. Treba naglasiti da za takvo ponašanje mogu biti odgovorna i psihoaktivna sredstva te potreba za novcem kako bi se nabavila takva sredstva, što i sam prof. Janković drži jednima od uzroka zlostavljanja roditelja. Iako su svi navedeni uzroci realni, prof. Janković ipak najveću odgovornost stavlja na kvalitetu roditeljstva što ističe u sljedećim riječima: "Ako su roditelji kvalitetni i znaju kako treba odgajati djecu, te im osiguraju kvalitetnu obiteljsku sredinu s dosta topline, ljubavi, komunikacije i pravila, a ujedno razumiju jezik djece i razumno odgovaraju na njihove potrebe, tada neće biti problema. U protivnom im se manjak navedenih čimbenika vraća u obliku agresije njihove djece prema njima samima u trenucima kada su najranjiviji", te dodaje: "Tu se radi o nesretnoj djeci, jer ne postoje zločesta djeca. Jedino nesreća čini djecu zlom, a najviše te nesreće dolazi upravo od nekompetentnih roditelja."

Muškarci ne priznaju nasilje zbog straha od stigmatiziranja

Statistički gledano, što se tiče zlostavljanja žena, oko 80% slučajeva zlostavljanja je zlostavljanje muškaraca nad ženama tvrdi gospodin Vučenović te naglašava da je neki puta teško prihvatiti činjenicu da mlade osobe od 20 i nešto godina, koje se javljaju za pomoć Plavom telefonu imaju jedno ili dvoje djece i nemaju osiguranu egzistenciju već ovise o muškarcu financijski i stambeno te žive u maloj sredini. Ovo je situacija s vrlo malo optimizma, jer u takvim sredinama se teško nalazi posao koji na neki način predstavlja izlaz. "Takve žene u Plavom telefonu vide izlaz", tvrdi Vučenović, te nastavlja: "Naši kapaciteti su zaista ograničeni i često puta nemamo gdje svrstati nekoga te dati tim ljudima financijsku potporu, jer niti mi nemamo. Mi smo na marginama društva, pa je neki puta to začarani krug." Najveći, i vrlo čest, problem kod zlostavljanja žena leži u činjenici da one nemaju kuda otići, a k tome imaju i nekoliko djece. Ima li izlaza? "Često puta je jedini način da se prekine zlostavljanje taj da zlostavljena osoba izađe iz veze ili odnosa u kojem je zlostavljana", ističe prof. Janković. Statistike govore svoje, ali gospodin Vučenović naglašava i činjenicu da su žene spremnije nazvati i potražiti pomoć. S druge strane prof. Janković ističe statistički podatak s početka 21. stoljeća, koji govori da je oko 68% prijavljenih nasilja počinjeno od strane muškarca, a ostalih 32% su počinitelji žene. No, prof. Janković naglašava da treba uzeti u obzir da muškarci ne prijavljuju nasilje čemu ide u prilog već spomenuta veća tolerancija na situaciju vezanu uz nasilje žena nad muškarcima. Svjetska istraživanja daju i posve novu drugačiju sliku. Kao što prof. Janković ističe, ona ukazuju na činjenicu da je nasilje kojeg vrše muškarci i žene izjednačeno, dakle svaka strana ima udio od 50%.

Da bi se pobio mit o muškarcu kao zlostavljaču u obitelji, treba naglasiti da su ponekad i muškarci žrtve zlostavljanja, kao što je očito iz prethodno navedenih statističkih podataka. Nasilje nad muškarcima se ignorira jer i mnogima zvuči smiješno. Prema riječima Dr. Martina Fieberta (Sveučilište u Kaliforniji) koji je istraživao fizičko nasilje žena nad muškarcima, u uzorku od 1000 žena njih 300 je fizički zlostavljalo svoje partnere. Još je zanimljiviji podatak koji govori da su nasilju sklonije žene u dvadesetima, a nadalje, kako godine odmiču prema tridesetima i dalje, postotak nasilja kod žena je znatno niži. Podatak koji je dobila Slavica Blažeka Kokorić u svojoj temi za doktorat u kojem je istraživala odnose među mladima u njihovim vezama i prijenos obrazaca ponašanja iz obitelji, govori da su djevojke agresivnije od njihovih partnera. Također je zanimljiva primjedba, mada možda i logična, u kojoj prof. Janković tvrdi da su žene vičnije emocionalnom, psihološkom i verbalnom nasilju za razliku od muškaraca koji su skloniji fizičkom nasilju te nastavlja: "Već 1975. godine prva istraživanja su pokazala da su žene u odnosima jednako toliko fizički, emocionalno i verbalno nasilne kao i muškarci." O ovoj vrsti nasilja postoji jako malo informacija između ostaloga i iz razloga što se muškarci boje da će izgubiti svoju muškost i biti proglašeni slabićima. Kao što gospodin Vučenović tvrdi: "Muškarci još uvijek nisu spremni govoriti o svojim problemima." Muškarcima je iznimno teško priznati da ih netko tuče, tvrdi gospodin Vučenović, ma da takve situacije znaju biti prilično nemilosrdne. Razlog zbog kojeg muškarci ne traže stručnu pomoć povezan je isključivo sa strahom od stigmatiziranja. Osim toga, kao što i gospodin Vučenović tvrdi, treba naglasiti da žene preuzimaju ulogu vođe u grupama, te preuzimaju ulogu muškaraca i postaju arogantnije, a nekoć je to bila pozicija muškaraca. Prema riječima gospodina Vučenovića, od muškaraca se očekuje da se ponašaju po obrascu, da budu macho frajeri i u skladu sa svim ostalim predrasudama koje idu uz muškarce, a sad su odjednom zlostavljani od strane žene. "Treba imati hrabrosti priznati nešto kao što je činjenica da vas žena ili kćer zlostavljaju", tvrdi gospodin Vučenović. Prema riječima prof. Jankovića i žene u cijeloj toj priči žele spasiti svoj ugled. No, prof. Janković naglašava da je i opća klima u Hrvatskoj takva da se muškarce smatra zlostavljačima, a žene onima koje treba zaštititi. Iako se nasilje nad muškarcima često ismijava, mnogi se zalažu za činjenicu da nasilje nad muškarcima treba shvatiti ozbiljno. Treba imati na umu da nasilje nije stvar spola, već je ono pitanje povezano sa svim ljudima. "To je pitanje ljudske vrste" drži prof. Janković, "i što prije ljudi to shvate i počnu se nositi s tim kroz proces socijalizacije, odgoj, obrazovanje i sustav kontrole, to će prije ovaj problem biti sveden na podnošljivu razinu".

Zlostavljanje stvara obrazac ponašanja kod djece

Konstantan osjećaj straha, zbog izloženosti prijetnjama u okruženju u kojem žive, realnost je žrtava nasilja u obitelji. Opasnosti kojima se žrtve izlažu povezane su s prihvaćanjem zlostavljanja kao normalnog načina ponašanja. Djeca su najkritičnija skupina u ovom slučaju, jer upravo ona kopiraju ponašanja svojih roditelja. To ponekad dovodi do rizika nastanka nove generacije zlostavljača. "Jedna od posljedica zlostavljanja djece je međugeneracijski prijenos zlostavljanja, jer vrlo često oni koji su zlostavljači u vlastitoj obitelji i sami su bili zlostavljani kao djeca u svojoj obitelji, a njihovi roditelji isto tako u svojoj i takav oblik ponašanja se tako prenosi s koljena na koljeno kao narodna pjesma", ističe prof. Janković. Prema riječima prof. Jankovića, djeca smatraju ponašanje koje vide u obitelji sasvim normalnim te takav oblik ponašanja, tj. nasilje, prenose u svoje odnose, svoju obitelj i svoju ulogu roditelja. Sažetim riječima rečeno: "Ljude nitko ne uči kako igrati bilo partnersku bilo roditeljsku ulogu, pa prenose obrazac ponašanja, skript uloga, iz svoje obitelji, koji je vrlo često totalno krivo sročen, što na kraju dovodi do nasilnih situacija i u novoj obitelji", naglašava prof. Janković. Zlostavljanje je ponašanje koje utječe na cjelokupan život članova obitelji izloženih nasilju. Posljedice znaju biti iznimno teške a ožiljci iznimno duboki. Na pitanje kako se žrtve nasilja osjećaju, odgovor je prilično oštar - način razmišljanja, odnosi s ljudima, osjećaj vlastite vrijednosti, svakodnevne aktivnosti i općenito funkcioniranje kod žrtava je iznimno narušeno. PTSP, tjeskoba, depresija i flashbackovi svakodnevica su žrtava nasilja. Živjeti s konstantnim osjećajem straha, noćnim morama i problemima sa spavanjem nije ugodno, ali za žrtve nasilja ovakva stanja su svakodnevna realnost.

Ožiljci koje nasilje u obitelji ostavlja na djeci u nekim slučajevima mogu biti toliko snažne te ih u potpunosti odvojiti od mogućnosti da nauče društvene vještine koje će im biti potrebne do kraja života. Treba uzeti u obzir da je upravo djetinjstvo period života u kojem se te vještine uče te da zlostavljana djeca vrlo često izbjegavaju kontakte s drugim ljudima. Prema riječima prof. Jankovića, zlostavljeno dijete će imati negativnu sliku o sebi, samopoštovanje će mu biti nisko, biti će agresivno, jer ne zna da postoje drugačiji oblici funkcioniranja te dodaje: "Takva djeca će dolaziti u sukob sa svima i na kraju će često postati i sama nasilnici, asocijalne, antisocijalne osobe pa i ovisnici, jer ona traže bilo kakav podražaj koji nije agresija, koji nije uništavajući, koji ih ne povrjeđuje nego im bar na trenutak daje iluziju drugačije stvarnosti." Te ljude čeka margina, kao što prof. Janković i sam tvrdi, ujedno ističući da se rijetki uspiju izvući iz svega toga. Poražavajuća je činjenica da roditelj, koji nije zlostavljač, da bi zaštitio svoje dijete prvo treba riješiti sam sa sobom traumu zlostavljanja u obitelji da bi mogao pomoći svojoj djeci. Činjenice govore da taj roditelj često rezignira i osjeća se depresivnim jer smatra da se ne može brinuti za osnovne potrebe svoje djece. Pa tako, jedan roditelj je u svom svijetu, i to često bespomoćnom, zlostavljač u svom, a djeca pak u nekom trećem, koji za sobom povlači duboke posljedice.

Što se tiče žena, opasnosti za one koje su izložene nasilju u obitelji veće su od emotivnih i psihičkih. Sklonost spontanim pobačajima, rađanju mrtve novorođenčadi te rađanju boležljivije djece prema istraživanjima okrutna je realnost žena koje su žrtve zlostavljanja. Rijetki su, ali se događaju slučajevi u kojima si žene oduzimaju život ili barem to pokušaju. Prema nekim podacima izlaz iz ovakve situacije leži u ekonomskoj neovisnosti. No, situacija bi bila puno jednostavnija kad zlostavljač ne bi nadzirao i kontrolirao ženine prihode što je čest slučaj. Ostvarivanje financijske neovisnosti otežava i izostanak s posla zbog ozljeda i sličnih situacija povezanih uz nasilje. Prema podacima iz 1998. godine, između četvrtine i polovine žrtava nasilja izgubilo je posao djelomično zbog nasilja kojem su izložene. Zašto? Žrtve nasilja podložne su zdravstvenim problemima koji uvelike umanjuju sposobnost izvedbe na radnom mjestu. Niti zlostavljači izgleda ne prolaze ništa bolje. Naime, nedavno provedeno istraživanje je pokazalo da 48% zlostavljača ima problema s koncentracijom na poslu te njih 42% kasni na posao. The Bureau of National Affairs izjavilo je da nasilje u obitelji američke poslodavce košta između tri milijarde dolara do pet milijardi dolara godišnje zbog potrošenog vremena i nedovoljne produktivnosti, dok izvještaji na ovu temu koji dolaze iz drugih izvora govore o svoti između šest milijardi dolara do trinaest milijardi dolara godišnje. Pod ovakvim uvjetima financijska neovisnost se ne čini ostvarivom.

Sindrom žrtve - ostanak uz zlostavljača

Često pitanje koje se povezuje uz nasilje je zašto zlostavljena osoba ostaje uz zlostavljača? Izgleda da već spomenuta ekonomska ovisnost ima presudnu ulogu u ovom pitanju s čime se slaže i gospodin Vučenović. No, razloga ima još. Čest je slučaj da zlostavljani ostaju uz svog zlostavljača zbog "sindroma žrtve". "Postoji dio, pogotovo žena, zlostavljanih koje su preuzele ulogu žrtve, a to se događa zbog nemoći ili iz želje da zaštite djecu ili uistinu nemaju kuda pobjeći", tvrdi gospodin Vučenović te dodaje: "Zlostavljane žene često podsvjesno znaju izazivati određene situacije u obitelji tj. izazivaju zlostavljača te se pritom nalaze u poziciji nemoći." U prijevodu, zlostavljeni su zaraženi s takvim načinom života te ne vide niti jednu drugu opciju ili izlaz iz situacije. Prof. Janković naglašava da je razlog ostanka taj što se između zlostavljača i žrtve stvara poseban odnos, gdje s jedne strane žrtva dobiva poruku, i s vremenom to počinje prihvaćati, da je zaslužila zlostavljanje nepriličnim ponašanjem te da je zlostavljač u pravu, te s druge strane ima izraženu naklonost prema zlostavljaču i uporno ga želi zaštititi. "Često puta je teško dokazati zlostavljanje, jer žrtva ne želi priznati da je zlostavljana i aktivno brani zlostavljača", tvrdi prof. Janković. Postoji i drugi slučaj, a to je: "Žrtva želi zaštititi obitelj te sačuvati imidž obitelji u strahu da djeca i čitava obitelj ne budu obilježeni", ističe prof. Janković.

Postoji još razloga, od tzv. ljubavi koju žrtve osjećaju prema zlostavljaču, straha pa sve do niske razine samopoštovanja i činjenice da zlostavljač uvjetuje žrtvin ostanak. Činjenica u svezi nasilja u obitelji je zaista mnogo. No, cijela priča nameće jedno pitanje - koje bi moglo biti rješenje situacije vezane uz nasilje u obitelji? Gospodin Vučenović smatra da bi bilo korisno da mladi prije braka najprije stupe u predbračnu zajednicu, gdje će se moći iskušavati u različitim situacijama, naročito onim lošim, jer se svi mogu nositi s dobrim situacijama. Problemi bi u predbračnoj zajednici mogli otkriti svašta, pa prema gospodinu Vučenoviću, osoba koja ima samopoštovanje jasno će dati drugoj strani u određenom trenutku do znanja da je dosta i stati će nekim situacijama na kraj. "Reći ne i donijeti svjesnu odluku je presudno, jer ako nemaš vrijednost sebe svi će ti drugi biti krivi", tvrdi gospodin Vučenović. I prof. Janković nudi svoje rješenje: "Potreban je takav odgoj i takav proces socijalizacije, koji će omogućiti ljudima da shvate da imaju u sebi agresivni poriv, te da ih se nauči kako taj poriv prepoznati, zauzdati i kanalizirati u pozitivnijim pravcima".
Izvor: Funkymem


ŠTO JE NASILJE U OBITELJI?

Nasilje u obitelji je svaka primjena fizičke sile i psihičke prisile na integritet osobe; svako
drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti ili izazvati opasnost da će
prouzročiti fizičku i psihičku bol; prouzročenje osjećaja straha ili osobne ugroženosti ili
povrede dostojanstva; fizički napad bez obzira je li nastupila tjelesna ozljeda ili ne, verbalni
napadi, vrijeđanja, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog
uznemiravanja, spolno uznemiravanje; uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja; protupravna
izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama; oštećenje ili
uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.

KOJI OBLICI NASILJA POSTOJE?

Nasilje može biti:

• PSIHIČKO – odnosi se na oblike zlostavljanja s ciljem zadobivanja moći i kontrole
nad žrtvom. Obuhvaća različite zabrane, prijetnje žrtvi ili njoj dragoj osobi, uvrede,
podcjenjivanje, izrugivanje, omalovažavanje, ucjene, kontrolu kretanja, izolaciju i sl.
Ovakav oblik nasilja može izazvati probleme u psihičkom zdravlju i ličnosti žrtve.

• TJELESNO – svi oblici tjelesnog zlostavljanja koje podrazumijeva šamaranje,
čupanje za kosu, guranje, udaranje rukama, nogama ili predmetima, ozljeđivanje
različitim vrstama oružja, što može rezultirati lakim i/ili teškim tjelesnim ozljedama.

• SEKSUALNO – obuhvaća tjelesno i psihičko seksualno nasilje, a odnosi se na
seksualno uznemiravanje, seksualnu zloupotrebu, incest, nedobrovoljne seksualne
radnje, silovanje, odnosno svaki seksualni čin počinjen protiv volje druge osobe.

• EKONOMSKO – uključuje uskraćivanje i oduzimanje financijskih sredstava,
neplaćanje alimentacije i sve druge oblike ostavljanja žrtve bez sredstava za život.


TKO MOŽE BITI ŽRTVA NASILJA U OBITELJI?

Nasilje se može dogoditi svakome, bez obzira na dob, spol, status, obrazovanje, rasu,
nacionalnost, spolnu orijentaciju ili materijalnu situaciju.

ŽRTVA MOŽE BITI SVAKA OSOBA.

Ukoliko partner:
• naređuje i ponaša se kao gospodar,
• prijeti Vam ili Vas ucjenjuje, verbalno ponižava, vrijeđa,
• sam donosi sve odluke,
• ne dozvoljava pristup novcu,
• kontrolira što radite, kuda se krećete, gdje i s kim ste bili,
• zabranjuje izlaske i/ili ne dozvoljava da imate vlastiti krug prijatelja,
• pokazuje znakove ljubomore,
• prisiljava Vas na spolni odnos,
• razbija stvari po kući,
• zlostavlja djecu i prijeti da će ih oduzeti,
• tuče Vas, vuče za kosu, gura,
• prebacuje krivicu na Vas nakon što Vas je istukao,
• nakon počinjenog nasilja se ispričava i govori Vam da Vas voli,
• poriče da Vas zlostavlja,

a Vi zbog navedenih ponašanja:
• imate osjećaj bespomoćnosti,
• osjećate stalni pritisak,
• imate smetnje pri spavanju,
• imate problema s prehranom (gubitak apetita),

ŽRTVA STE NASILJA.
Ako dijete:
• često i bez razloga dobiva batine uslijed kojih nastaju modrice po tijelu, neobjašnjivi
prijelomi, posjekotine ili ogrebotine,
• ima poremećaj govora ili kasni u fizičkom razvoju bez medicinskog objašnjenja,
• ima osjećaj boli ili svrbeži u području genitalija, probleme pri hodanju i sjedenju,
spolne bolesti, česte urinarne ili gljivične infekcije te spolne bolesti,
• ima nezadovoljene medicinske potrebe, stalni nedostatak nadzora, stalnu glad,
neprikladnu odjeću, higijensku zapuštenost,

ŽRTVA JE NASILJA .


Ne oklijevajte, potražite pomoć. Zaštite se.

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.