utorak, 1. siječnja 2013.

Mamina maza


Nerijetko se dešava da djeca do pred polazak u školu ne znaju sama da svežu pertle, zakopčaju pravilno dugmad, slože svoje stvari ili nešto slično. Da ne govorimo o složenijim radnjama koje je petogodišnje ili šetogodišnje dijete u stanju da uradi. Poslije, kad se od djeteta, s polaskom u školu, očekuje izvršenje mnogih obaveza, dijete se ne može snaći jer su dotad sve obaveze za njega obavljali roditelji.



Da, roditelji su upravo krivci što dijete ne zna samostalno da uradi neki posao, jer su, umjesto da ga nauče, oni sami za njega to obavljali, iako je dijete za to bilo sposobno i mnogo ranije. Zbog toga je važno dijete što ranije navikavati na obavljanje nekih dužnosti kako bi se osamostalilo i tako moglo da se bez straha od neuspjeha suoči i s težim zadacima. Naravno, taj proces treba da teče postepeno i u skladu sa psihofizičkim sposobnostima djece. U protivnom, postaju razmažena, naviknuta da roditelji sve za njih obavljaju i da im sve udovoljavaju, te kao takva u školskoj sredini mogu biti odbačena i kritikovana.

Djeca koja su u predškolskoj dobi uvijek dobijala sve što bi poželjela i čijim željama su roditelji žurili da udovolje, obično u školi bivaju isfrustrirana kad im učiteljica ne može posvetiti dovoljno pažnje ili kad dođu u konflikt s vršnjacima. To se ogleda počev od ishrane, kad takva djeca ne mogu da se naviknu na školske užine, pa do situacija u kojima žele biti dominantni, isticati se nad drugima i očekivati pohvale za nešto što nisu uradila. Onda neprestano traže da im učiteljica pomaže, jer nisu u stanju da to sama urade. Prvo, naviknuta su na to da ih stalno neko tetoši, a drugo nemaju razvijene radne navike, kao ni samopouzdanje u vlastite snage. Takva djeca su nesamostalna i u potpunosti zavisna od roditelja. U većini slučajeva ta zavisnost se nastavlja i kasnije kad roditelji, umjesto da pomažu i bodre djecu dok rade zadaću, sami sastavljaju lektire, crtaju, boje i sl.
Naravno da je djetetu koje se u početku ne snalazi dobro u školi potrebno priteći u pomoć, ali ne na taj način da školske obaveze roditelji sami obavljaju umjesto djece. Ukoliko dijete ne zna da nacrta neki lik, treba mu pokazati kako se crta, ali poslije od njega tražiti da samo pokuša to da uradi. Jer, ukoliko roditelji nacrtaju nešto, ne samo što dijete neće znati kasnije samo da to nacrta, nego će stalno ići tom linijom manjeg otpora i tražiti od roditelja da to rade umjesto njega. Osim toga, dijete na taj način neće razviti ni svoju kreativnost, ni smisao za lijepo, ni svoj umjetnički izraz. Baš kao što stara poslovica kaže "Bez muke, nema nauke" tako i djetetu treba objasniti da je potrebno uložiti trud da bi se vidjeli rezultati, te da je njegova kriva kuća, stoput ljepša od očeve ili majčine, jer se dijete samo potrudilo da je nacrta i jer je crtež u potpunosti njegov. Za takav trud roditelji svakako treba da nagrade dijete i tako ga potaknu na samostalan rad.

Na vrijeme izgraditi osjećaj samostalnosti i stalno ga poticati

Kad je riječ o samostalnosti, važno je napomenuti da postoje četiri faze u razvoju dječije samostalnosti:

1. Stadij kad dijete ne želi nešto da uradi jer ne zna ili ne može to da
uradi;
2. stadij kad dijete želi nešto da uradi, ali ne zna kako ili ne može;
3. stadij kad dijete želi i zna da uradi, ali ne uvijek i
4. stadij kad dijete želi da uradi, zna i može da uradi.

U različitim stadijima dijete može biti zavisno od uzrasta, motivacije, sposobnosti, ali i sadržaja koji uči. Ne može se očekivati da dijete nešto samostalno uradi, ako to prethodno nije naučilo ili vježbalo. Kako odrasta, dijete prelazi iz jedne faze u drugu, ali se može desiti i da regresira, odnosno vrati se u prethodni stadij ukoliko se s njim kontinuirano ne radi i ukoliko se nije dovoljno učvrstilo u prethodnom stadiju. Tome mogu doprinijeti nesuglasice u porodici, razvod, rođenje novog djeteta, selidba i slično.

Dakle, sve nagle promjene u porodici mogu doprinijeti da dijete koje je dotad bilo samostalno i samo rješavalo svoje obaveze, postane izrazito vezano za roditelje, traži njihovu pomoć i prisustvo dok radi, ne zbog toga što ne zna i ne može nešto da uradi, već zato što mu je potrebna njihova pažnja. U takvim situacijama važno je da roditelji grubo ne odbiju djecu, jer to može povući za sobom niz posljedica počev od povlačenja djeteta u sebe, do odbijanja poslušnosti, napada plača, izbjegavanja obaveza i slično. Do toga dolazi jer se dijete osjeća odbačenim, nesigurnim usljed novonastale situacije, a utočište koje je tražilo u roditeljima nije našlo. Dakle, ukoliko se desi da se kod djeteta primijeti izvjesna nesigurnost, gubitak samopouzdanja i potreba za prisustvom i podrškom roditelja dok radi, treba pokušati uvidjeti uzroke takvog stagniranja osjećaja samostalnosti i djetetu svakako dati podršku bez obzira na uzrast i stadij samostalnosti.
Da bi roditelji jačali dječiju samostalnost, potrebno je da ga stalno bodre, hrabre i podržavaju u njegovim radnjama, da uvijek pohvale djetetov rad, upute mu kompliment ili izraze nadu da će to drugi put bolje uraditi ako se još potrudi, ukoliko nije nešto lijepo uradilo. Bitno je dijete ne kritikovati, već mu lijepo ukazati na eventualne propuste i greške i potaknuti ga da pokuša to ponovo uraditi ističući da je to već dobro samim tim što je dijete to samo uradilo bez ičije pomoći. Riječi podrške i poticaja: "Ti to možeš sam/a", "Mislim da si već veliki/a da to možeš sam/a da uradiš", "Baš lijepo što si to sam/a uradio/la, svaka čast!" treba da se nađu u svakoj situaciji kad dijete učini i najmanji napor da nešto uradi. Mada kod većine djece takvi poticaji i nisu potrebni jer djeca imaju urođenu potrebu da nešto sama urade, da se osjećaju važnim, kompetentnim, velikim... Problem nesamostalnosti kod djece, dakle, dolazi kao posljedica loših odgojnih postupaka roditelja koji po svaku cijenu žele da svoje dijete zaštite od bilo kojeg napora.
Ukoliko se na vrijeme ne potakne i podrži djetetova potreba za samostalnošću, ona će se postepeno sasvim izgubiti i onda dijete neće osjećati ni volju ni želju da nešto samo uradi, nego će se stalno oslanjati na pomoć odraslih. To može da potraje tako dugo, čak i do adolescencije, jer smo očevici da mnogi mladi koji žele upisati fakultet dolaze s roditeljima da popune obrasce, a nekima čak roditelji upisuju tražene podatke, stoje u redu pred studentskom službom, sakupljaju dokumente i slično. Njihova djeca to samo nijemo posmatraju i u potpunosti prepuštaju da sve to roditelji obave umjesto njih.

Neizgrađen osjećaj samostalnosti, samopouzdanja i spremnosti da se upusti u nove situacije, može kasnije imati za posljedicu i neprilagođavanje uvjetima života i rada, konflikte sa sredinom, odbacivanje, povlačenje u sebe, jednom rječju asocijalnu ličnost. Zbog toga je važno još od malena, dijete poticati na samostalnost i podržavati ga u njegovoj želji da nešto samo uradi, te ga pohvalom i nagradom poticati na dalji samostalan rad pružajući mu adekvatnu potrebnu pomoć i objašnjenja. Samo na taj način, dijete će steći samopouzdanje i osjećaj sigurnosti, te spremnost da se suoči s novim životnim izazovima.

domaci.de

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.