utorak, 1. siječnja 2013.

Mucanje kod djece


Mucanje se razvija učenjem različitih govornih i negovornih ponašanja, postajući tako naučeno ponašanje. Saznanje da se nešto naučeno može nekim drugim učenjem menjati, predstavlja temelj terapije mucanja. Novim učenjem uslovljavanja i potkrepljivanja tečnog govora, brišu se stari govorni obrasci, pa na mesto napetog i netečnog govora vremenom dolazi tečan govor.


Imajući u vidu raznovrsnost faktora koji izazivaju ili pojačavaju mucanje, neophodne su promene u detetovom okruženju i stvaranje pozitivne verbalne interakcije roditelj – dete. Zato je potrebna tesna saradnja roditelja i terapeuta kako bi se zajednički razmotrile situacije govora u kojima dete najviše muca i one situacije u kojima je dete najtečnije.

Učestalost i težina mucanja variraju. Nekada će dete govoriti bez teškoća, obično onda kada govori samo sa sobom, sa omiljenom životinjom ili dok peva. Takođe, mnoge osobe ne mucaju kada govore sa drugom osobom u glas, kada govore i pišu istovremeno, kada govore dubljim tonom glasa, imitiraju nečiji govor ili koriste neku od govornih tehnika za postizanje tečnoga govora. Mucanje može da nestane potpuno za duži vremenski period i da se onda vrati punom snagom, naročito u stresnijim situacijama.

Okolnosti koje mogu da pojačaju mucanje su:

• Brz govor u porodici,

• Prekidanje deteta,

• Pogađanje šta dete želi da kaže,

• Početi sa govorom odmah nakon što dete završi,

• bombardovanje deteta sa mnogo pitanja,

• navaljivanje da se uđe u razgovor,

• nerealni zahtevi koji se pred dete postavljaju,

• konflikt između članova porodice oko discipline,

• haotičan način života u porodici bez utvrđene rutine,

• iskustva koja teraju dete da se oseća poniženim.

Kako roditelji mogu da pomognu?

Prva i najvažnija sugestija roditeljima je da PROMENE SVOJE PONAŠANJE. To ne znači da su oni krivi što dete muca, jer su uzroci višestruki, ali mogu da pokušaju da promene način na koji slušaju i reaguju na svoje dete, kao i da razumeju osećanja koja dete izražava rečima.

Treba slušati više od doslovnog značenja reči, jer dete uvek šalje emocionalne poruke svojim načinom govora ( naglašavanjem reči, promenom glasnosti, neobičnim oklevanjem, pauzama, ponavljanjima) i načinom gledanja dok govori. Na taj način se otkriva signal koji zahteva intenzivno slušanje deteta i pokazivanja ljubavi, pažnje i interesovanja

U takvim slučajevima treba zapamtiti i činiti sledeće:

1. Slušati strpljivo šta dete kaže, a ne kako kaže i odgovoriti na poruku koja stoji iza reči;

2. Dozvoliti detetu da dovrši misao bez prekidanja;

3. Održavati prirodan kontakt očima dok dete priča;

4. Izbegavati dopunjavanje deteta, neka reči budu njegove;

5. Posle detetovog govora, odgovoriti polako i bez žurbe, upotrebljavajući neke od reči koje je ono upotrebilo, na pr., ako kaže: “j.j.ja vidim zzzeku “, reći: “oh, da ti vidiš zeku, baš je sladak”;

6. Postavljati manje pitanja (samo jedno) i dati mu dovoljno vremena da odgovori;

7. Usporiti ritam života u kući i provesti bar pet minuta svakog dana pričajući sa detetom bez žurbe, polako, relaksirano (opušteno);

8. Naći načina da se pokaže detetu da ga volite i cenite i da vam je lepo zajedno;

9. Obezbediti u kući smireniju, opušteniju atmosferu, da svako u porodici svakoga sluša, kada jedno govori drugo sluša i tako naizmenično. Mucanje ne sme da bude izgovor za dete da ima monopol na razgovor i da prekida druge ljude dok pričaju.

10. Dete mora da bude naučeno standardima ponašanja, društvenim vrednostima i vrsti odgovornosti koja se očekuje od njega.

11. Doslednost u polasku na spavanje u određeno vreme, pomaže detetu da se privikne na vreme spavanja, jer je red u dnevnom rasporedu blagotvoran: ustajanje, oblačenje, obroci, spavanje, što smanjuje nesigurnost u njegovom životu.

12. Postarati se da ima dovoljno odmora, jer zamor pospešuje mucanje.

13. Stari načini reagovanja na mucanje, kao: “govori polako”, “diši duboko”, “opusti se”, su primeri nepotrebnih sugestija koje ne pomažu, već mogu samo da pogoršaju problem.

14. Pauzirajte 2-3 sekunde pošto dete završi rečenicu, pre nego što odgovorite na njegova pitanja ili komentare, jer će mu to biti model za sporiji govor.

15. Koristite jednostavan rečnik i rečeničnu konstrukciju, u laganom, opuštenom tempu, povremeno ubacujte laka ponavljanja, a ako dete postavi pitanje u vezi sa tim, recite mu da i odrasli ljudi ponekad prave greške.

16. Kad god ima teškoće sa pričom, pustite da završi komunikaciju, dozvolite mu da shvati da je važna poruka, a ne borba.

17. Dozvolite detetu da pokaže strah i ljutnju, pa to zajednički proanalizirajte.

18. Ako dete počne da vam priča dok radite stvari koje zahtevaju koncentraciju, kažite mu da tog trenutka ne možete da ga gledate, ali da ga pažljivo slušate.

19. Izbrojte koliko ste puta rekli NE u toku dana i smanjite to na pola. Zabrane moraju biti blagovremeno date uz potrebno objašnjenje.

20. Ne postavljajte pred dete nerealne zahteve, za koje još nije doraslo, ni u pogledu učenja, ni u sportsko- rekreativnim aktivnostima. Njihov dan ne sme biti preopterećen nametnutim obavezama. Moraju imati dovoljno vremena za spontanu, opuštenu igru i druženja.


Može li se mucanje sprečiti?

Opšte mere sprečavanja mucanja se odnose na sprečavanje predispozicijskih uzročnika za njegovu pojavu. To podrazumeva obezbeđivanje uslova koji potpomažu normalan psihofizički razvoj deteta, kao što su: bogatija ishrana sa dodatkom vitamina, fizičke vežbe, plivanje, vežbe disanja i opuštanja, šetnje, harmonična, mirna i staložena atmosfera, bez porodičnih sukoba, vređanja ili suvišne popustljivosti.

Svađe, psihička i fizička vređanja slabe dečiji još nezreo nervni sistem, pa ono raste ukočeno, bezvoljno i prestrašeno. Popustljivost i razmaženost dovode do nepoželjnih oblika ponašanja deteta, što postaje pogodno tlo za razna odstupanja u psihičkom i govornom razvoju.

Deca koja već imaju pogodno tlo za pojavu mucanja (slabašna, preosetljiva, nasledno opterećena) zahtevaju intenzivniju prevenciju. Preosetljivo dete se ne sme previše uzbuđivati veoma aktivnim igrama (posebno u večernjim satima), gledanjem televizije i video filmova. Do treće godine, gledanje TV treba svesti samo na jedan sat dnevno, i to da budu odabrani crtaći sa jasnim razumljivim slikama, sadržajem koji se odvija normalnom brzinom, lepim govornim uzorom, emisije o životinjama i deci. Bolje je u zamenu ponuditi deci slušanje radio emisija, predstava i audio bajki, ili pesama za decu, u kojima je govor glumaca i pevača jasan, izražajan i ritmičan. Reklamni spotovi su štetni jer daju mnogo govornih i vizuelnih informacija u vrlo kratkom vremenu. Takođe, u današnje vreme i kompjuterske igrice agresivnijeg sadržaja i dugo sedenje pred ekranom, ne smeju biti zamena za porodičnu konverzaciju i igrovne aktivnosti sa decom.

Preosetljivu decu treba čuvati od neočekivanih zbivanja koja ne odgovaraju uobičajenoj dnevnoj rutini (putovanja, slavlja, posete zabavnim parkovima, i sl.), već ih za to treba unapred pripremiti.

Posebno treba voditi računa o vlastitom načinu govora koga dete sluša. On mora biti tečan, jasan, gramatički ispravan, sastavljen od sadržajnih proširenih, ali jednostavnih i dobro oblikovanih rečenica, a ne samo od kratkih naredbi. Ne treba terati dete da ponavlja reči ili cele rečenice koje su za njega preteške. Kad govori ubrzano i zapinje, nežno mu se pomaže da govori mirnije i sporije, a ako zapinje ne tražiti od njega da to ponovi već se blago skreće pažnja na neku drugu temu. Ne sme mu se fiksirati pažnja na neispravnosti, već mu se objašnjava da je sposoban da govori pravilno i lepo. Treba uspostaviti pravila komunikacije u porodici i učiti dete da razvija slušanje kroz čitanje priča, bajki i stihova, uz podsticanje da i samo priča o njima.

Za predisponirano dete treba odvojiti posebno vreme u toku dana, bar jedan sat, kada mu se posvećuje potpuna pažnja, smanjuje se pričanje, a bavi se staloženim igrama (konstruisanje, crtanje), čitanjem, šetnjom u prirodu, ne ispravlja se njegov govor, ne ukazuje mu se na greške, ne zadirkuje se i ne imitiraju se njegova zapinjanja. Ponekad je potrebno ukazati detetu na govorne nepravilnosti, ako su one rezultat nepažljivosti, ali mu ne fiksiramo pažnju na odstupanja u govoru, već mu objašnjavamo da je sposobno da govori pravilno i tečno. Uvek mu se daje dovoljno vremena za odgovor, ne požuruje se, ne postavljaju se teška pitanja koja zahtevaju preopširan odgovor, posebno u prisustvu drugih osoba. Nikada ne treba pred odraslim gostima demonstrirati “kako je dete pametno” postavljajući mu komplikovana pitanja i tražeći da recituje duge i komplikovane stihove koji nisu primereni njegovom uzrastu. Pošto se nesigurnost u govornom izražavanju javlja zbog nedovoljno razvijenog rečnika, gramatike i izgovora, roditelji će pomoći detetu tako što će mu aktivno pomagati u upoznavanju sveta, u učenju novih pojmova da bi obogatilo rečnik i usavršavanju izgovora glasova

Roditelji bi trebali da razlikuju normalna zapinjanja od početne pojave mucanja, da bi na vreme mogli da potraže pomoć logopeda. Kada dete počne da ponavlja sve kraće govorne elemente, slogove ili glasove, učestalije, sa promenom visine glasa ili strukture reči, kad se primećuje napetost mišića lica, podizanje ramena, gutanje vazduha, nagli prekidi u govoru, znači da je potrebna hitna logopedska intervencija da mucanje ne postane navika i traumatizira dete. I tada je najkorisnije, da zadrže nezabrinuto i mirno ponašanje, ne podučavajući dete kako treba da govori. Time bi se samo postiglo negativno osvešćavanje teškoće kod deteta.

Dr sci Milivojka Marković diplomirani defektolog – logoped

Izvor: yumama.com


Što je mucanje?

Mucanje (balbuties) je poremećaj fluentnosti govora koji onemogućava normalan tok govora. Svatko je ponekad disfluentan, no ono po čemu se osoba koja muca razlikuje od nekog sa normalnim govornim disfluencijama je vrsta i učestalost tih disfluencija. Mucanje je kompleksan poremećaj koji se manifestira kroz natprosječan broj govornih disfluencija, ali može uključivati i čitav niz dodatnih komunikacijskih, emocionalnih i poremećaja u ponašanju. Mucanje je, dakle, višedimenzionalni problem koji utječe na osobu kao cjelinu i koji pored očiglednih govornih poteškoća može obuhvatati i negativna osjećanja i percepcije kod osobe koja muca kao što su poniženje, stid, krivnja, anksioznost, frustriranost, nedostatak samopouzdanja te osjećaj manje vrijednosti. Mnoge vidljive karakteristike mucanja se odnose na naučene, često neprilagođene oblike ponašanja koje osoba koja muca koristi kako bi izbjegla ili odgodila mucanje.

Karakteristike mucanja ogledaju se u sljedećem:

Repeticije ili ponavljanje glasova ( b-b-b-bicikl), slogova ( ku-ku-kuća), dijelova riječi ( koš-koš-košarka), čitavih riječi i fraza.

Prolongacije ili neprirodno dug izgovor glasova ili slogova ( aaaaaaautomobil)

Neadekvatne pauze, oklijevanje ili bezglasni zastoji u govornom toku nastali uslijed blokiranja zračne struje

Govor u naglim trzajima, dok osoba pokušava da započne ili održi fonaciju

Nepravilno disanje

Izbjegavanje da se sugovornik gleda u oči

Izbjegavanje određenih riječi i svakodnevnih govornih situacija

Negativna osjećanja kao što su poniženje, frustriranost, osjećaj manje vrijednosti itd. (u kasnijim stadijima poremećaja)

Ostale reakcije vezane za mucanje, odn. reakcije koje prate mucanje kao što su napetost mišića usana, vilice, i/ili vrata; drhtanje usana, vilice i/ili jezika tijekom pokušaja da se započne govor; nervozno lupkanje stopalom o pod, treptanje očima, trzaji glavom i razni tikovi (a sve to u cilju kako bi se izbjeglo mucanje). Postoji mnogo ovakvih reakcija koje variraju kod različitih osoba.

Varijabilnost u težini mucanja, zavisno od govorne situacije, sugovornika i poruke koja se želi prenijeti. Može se desiti da osoba koja muca govori fluentnije u logopedskoj ordinaciji nego u školi ili na radnom mjestu; ili da uopće nema poteškoća prilikom izražavanja kakvu večeru želi kod kuće, dok ima znatne poteškoće prilikom naručivanja jela u restoranu. Konverzacija sa supružnikom može biti lakša nego sa poslodavcem. Osoba može biti potpuno fluentna kada pjeva, ali imati znatne govorne poteškoće prilikom telefonskog razgovora itd.

Osjećaj gubitka kontrole. Osoba koja muca može iskusiti strah od određenih riječi, glasova ili situacija, strah od mucanja, te osjećaj neugodnosti i srama. Određene glasove i riječi je moguće izbjeći. Riječ, za koju osoba misli da ju je teško izgovoriti, može biti zamijenjena nekom drugom, ili određena govorna situacija može biti izbjegnuta u cijelosti. Na primjer, osoba koja muca možda uvijek čeka da se netko drugi javi na telefon, ili radije obilazi prodavnice sat vremena nego da pita prodavca gdje se određena stvar može pronaći. Ovakve reakcije na mucanje se javljaju u kasnijim stadijima poremećaja.

Normalne disfluencije

Svatko je ponekad disfluentan u smislu ponavljanja ili prolongacije određenih riječi i uzvika. No disfluencije kod osoba koje ne mucaju nisu tako česte kao kod onih koje mucaju. Općenito govoreći, tu su u pitanju različite vrste disfluencija. Normalne disfluencije se najčešće sastoje od ponavljanja čitavih riječi ili slogova kao što su um i er , dok je za mucanje karakteristično ponavljanje i prolongacija glasova i slogova. Otprilike 7-10% govora prosječne osobe je disfluentno. Kada je govor neke osobe disfluentan u razmjeru većem od 10%, onda se može reći da ta osoba muca.

Mnoga djeca prolaze kroz period normalne disfluentnosti između 2 i 5 godine života. Kod te djece učestalost disfluencija može biti 10%, a ponekad i više, i one se obično sastoje od ponavljanja riječi ili fraza te ubacivanja različitih nepotrebnih glasova i uzvika. Riječ biva ponovljena, s lakoćom, jednom ili dvaput, a dijete ne iskazuje bilo kakvu napetost u govoru i često nije ni svjesno svoje poteškoće. Vjeruje se da bi uzrok ove disfluentnosti kod djece mogla biti kombinacija nekoliko čimbenika kao što su pojačan razvoj govora i govorno-motoričke kontrole te vanjski stresovi s kojima se djeca susreću u kritičnim ranim stadijima razvoja govora. Sa razvojem komunikacijskih vještina kod većeg broja djece ove disfluencije obično nestanu, no to se ne događa uvijek.

Uzroci

Još uvijek se ne zna sa sigurnošću što uzrokuje mucanje. Različiti faktori ili kombinacije faktora mogu kod različitih ljudi uzrokovati pojavu mucanja. Nadalje, ono što uzrokuje mucanje može se vrlo razlikovati od onoga što vremenom održava poremećaj ili ga čini gorim. Moguće okolnosti koje vjerojatno uzrokuju mucanje su: poremećaj u koordinaciji pokreta govornih mišića, pomanjkanje cerebralne kontrole nad govornim funkcijama, brzina razvoja govora, način na koji se ljudi obraćaju djetetu i stres. Nemoguće je zanemariti i mogući utjecaj genetskih predispozicija.

Zna se da djeca koja mucaju nisu ništa više podložna psihološkim problemima od djece koja ne mucaju. Općenito govoreći, ne postoji razlog za vjerovanje da emocionalna trauma uzrokuje mucanje. Iako uslijed dugogodišnjeg mucanja može doći do određenih emocionalnih problema.

Multi-faktorska i dinamična priroda mucanja sprječava usvajanje jedinstvene teorije koja bi dala sveobuhvatno objašnjenje po pitanju nastanka i razvoja ovog višeslojnog poremećaja. Mucanje je sindrom koji sadrži mnoge nejasnoće čak i za najiskusnije logopede i istraživače na polju mucanja.

No, može se reći da je početni uzrok mucanja gotovo irelevantan. Naime, za većinu osoba koje mucaju načini reagiranja, osjećanja i vjerovanja koja se razviju nakon što je mucanje već počelo sačinjavaju veći dio problema. Tako da se mucanje promatra i kao stečeni, nesvjesni oblik ponašanja odn. navika. Kada se razriješe negativna osjećanja, misli, ponašanja i reakcije, tada obično preostane malo ili nimalo elemenata koji održavaju sindrom mucanja.

Brzopletost

Brzopletost je, u govornoj patologiji, način govora koji je obilježen jednom kaotičnošću, brzim prijelazima s jedne misli na drugu, u najvećem broju slučajeva ubrzanim tempom govora, nedovoljnim ograničavanjem osnovne ideje, nemogučnošću razrade osnovne ideje, obiluje čudnim asocijacijama ravnopravnim po važnosti osnovnoj ideji, prisutne su poteškoće koncentracije na bitno, a sve se to najčešće manifestira u usmenom govoru. Takav tip govora u govornoj patologiji naziva se brzopletost (batharismus) ili eng. cluttering. Prema D.A. Weissu, "brzopletost je poremečaj pripremnih misaonih procesa koji prethode govoru i zasniva se na hereditarnim predispozicijama. Brzopletost je verbalna manifestacija središnje jezične neuravnoteženosti koja zadire u sve kanale komunikacije." Zbog verbalnih obilježja (jedan od najčešćih simptoma su zastoji u govoru) često se u diferencijalnoj dijagnostici zna zamijeniti s mucanjem.


Neke činjenice o mucanju:

* Mucanje se češće javlja kod muškaraca nego kod žena, u omjeru od oko 3,5 : 1

* Mucanje nije simptom nekog emocionalnog ili psihološkog poremećaja, iako može biti izvor stresa i uzrok određenim emocionalnim poteškoćama

* Osobe koje mucaju nisu manje inteligentne od osoba koje govore normalno

* Mucanje nije naučeno imitiranjem drugih osoba koje mucaju

* Oko 1% odraslih ljudi na svijetu muca

* Oko 3 milijuna Amerikanaca ima problema sa mucanjem

* Mucanje se javlja u svim kulturama i socijalnim grupama

* Osoba koja muca razmišlja normalnom brzinom, iako izražavanje te misli može biti sporije

* Ne postoji magični lijek za mucanje

* Mucanje je moguće prevladati na način da ono više ne predstavlja prepreku za normalnu komunikaciju

Izvor: http://mucanje.fateback.com/stojemucanje.htm



Mucanje je nasledno

Najčešće smatrano psihološkim problemom, mucanje je, najverovatnije, rezultat genetskih mutacija koje su sadržane u svakodnevnim metaboličkim procesima - pokazuju rezultati najnovijih istraživanja genetičara.

Mucanje karakteriše ponavljanje reči ili slogova, otezanje u stvaranju zvukova za formiranje reči i iznenadni prekidi u tečnom govoru. Pogađa više od 60 miliona ljudi u svetu. Istraživanja na blizancima i usvojenim osobama pokazuju da je mucanje nasledno.

Rezulati najnovijih analiza ukazuju da za ovaj neugodni poremećaj govora treba kriviti deset različitih mutacija u tri gena i enzime u njihovom sastavu.

"Za pravim uzrocima mucanja nije se mnogo tragalo i gotovo da nije zavređivalo posebnu pažnju istraživača. Mislim da će rezultati naših istraživanja biti dovoljni da uverimo skeptike da je mucanje jednostavno - biološki problem" , izjavio je Denis Drajna, genetičar u Nacionalnom institutu za poremećaje sluha i druge probleme u komunikaciji u Betezdi, u američkoj državi Merilend.

Studija je zasnovana je na podacima dobijenim nakon što je u ogledima obavljanim od 2005. godine, identifikovan hromozom 12 kao "posebno važan činilac u nastanku mucanja".

U najnovijem istraživanju, obavljenom na 400 osoba koje mucaju, Drajna i saradnici, identifikovali su specifične mutacije na "dugom kraku" hromozoma 12 koje se pojavljuju kod osoba koje mucaju - ali nikada kod osoba koje ne pate od ovog poremećaja.

Tri gena identifikovana i povezana s mucanjem - poznati kao GNPTAB, GNPTG i NAGPA - imaju istu ulogu u organizmu; enzimi koje sadrže pomažu da se usmere drugi enzimi koji deluju kao celularne organele po imenu lysosomi i koji se neprestano "lome" i recikliraju delove ćelija i upućuju ih na dalje "koriušćenje".

Bilo koja od deset mutacija, koje su identifikovali Drajna i njegov naučni tim, može se umešati u taj proces, šaljući ciljane enzime na različita mesta i primoravaju lysosome da akumuliraju deliće ćelija koji nisu propisno "degradirani".

Istraživači još nisu otkrili zašto ove specifične mutacije izazivaju mucanje ali Drajna sumnja da postoje specifični neuroni "zaduženi" za govor u mozgu koji su izuzetno "prijemčivi" na ovu anomaliju.

Sva dosadašnja istraživanja nagoveštavaju da bi zamena enzima jednoga dana mogla biti terapija za lečenje mucanja. Sintetski enzimi mogli bi da se injekcijom ubrizgaju u ljudski krvotok - iz koga bi ćelije mogle da ih uzmu i zamene "pogrešne" enzime.

"Mnogi ljudi sa ovim poremećajem tvrde da im on razara život", kaže Drajna. Iako, međutim, najveći broj dece koja mucaju gube ove smetnje s godinama, kod nekih ovaj poremećaj ostaje za ceo život.






Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.