subota, 30. ožujka 2013.

Djeca i batine


Ne samo da su istraživanja pokazala kako većina roditelja ne voli tući djecu nego su stručnjaci i dokazali kako batine nisu djelotvorne. U suprotnosti sa ovim jeste činjenica da gotovo 75% roditelja poseže za batinama kao prvim vidom disciplinske kazne. Da li batine treba zabraniti zakonom?



 Negdje blizu vas neko upravo tuče svoje dijete. Istraživanja sprovedena u Velikoj Britaniji pokazala su kako se čak 94% četverogodišnjaka kažnjava fizički - gotovo polovina njih i više od jednom sedmično. Istim istraživanjem utvrđeno je kako je više od 75% jednogodišnjaka dobilo batine u prvoj godini svoga života! Ipak, gotovo 75% roditelja koji su bili obuhvaćeni ovim istraživanjem tvrdilo je kako se osjećaju užasno nakon što istuku dijete, a samo jedan od pet ispitanih roditelja smatra kako su batine djelotvoran način da svoje dijete naučite da razlikuje dobro od lošeg ponašanja. Drugim riječima, roditelji ne vole tući djecu, pa čak ni ne vjeruju u efikasnost batina. Ali, sa druge strane, zar upravo batine ne daju najbrže rezultate? Ako je dijete "poludjelo" i ne želi da sluša racionalna objašnjenja, ili da sarađuje, zar batine nisu jedina mogućnost? Nisu, kaže sve veći broj stručnjaka koji se bave odgojem djece. Istina je da ćete postići trenutni rezultat - batinama ćete dijete trenutno smiriti. Međutim, ispitivanja su pokazala kako će prve sljedeće prilike dijete uraditi istu stvar zbog koje ste ga istukli. Dječiji psiholozi tvrde kako djeca nisu u stanju odgovoriti na pitanje zašto su fizički kažnjena. Istučete li dijete koje vam se otrgnulo na ulici, ono će se sjećati batina ali neće naučiti lekciju o sigurnosti, što je bila vaša namjera.

 Apeli da se batine stave van zakona više ne dolaze od male grupe liberalnih roditelja (ili onih koji nemaju djecu). Ovo je postalo internacionalno pitanje. U deset evropskih država djecu od batina štiti zakon, a ispitivanja provedena u Evropi su utvrdila kako bi čak 58% građana onih zemalja u kojima zakon ne postoji podržalo njegovo donošenje, sve dok bi se zakonski zaštitili roditelji koji pribjegavaju tome da ponekad vrlo blago lupe svoje dijete.

"Razumno kažnjavanje" - Najveći problem sa zakonom jeste dio u kojem se govori o "razumnom kažnjavanju", koje je, za razliku od ozbiljnog fizičkog zlostavljanja, dozvoljeno. Ovi pojmovi su, kako je utvrđeno, vrlo individualni. Mnogo je roditelja koji stalna fizička kažnjavanja djece smatraju normalnom odgojnom mjerom, a ne prijestupom. Osim toga - kako propisati dozvoljenu jačinu udarca? Sasvim ispravan argument u ovakvim raspravama jeste kako zakon ne dozvoljava da se "razumno" fizički kazni odrasla osoba. Udariti odraslog je kažnjivo. Zašto isto tako ne može biti i sa djecom? Jedini logičan, ali i strašan odgovor jeste taj da su djeca ranjivija i da ne mogu uzvratiti.

 Međutim, šta uraditi ako su batine zaista jedina stvar koja vam je preostala? Biti roditelj nije jednostavno i ponekad svako od nas mora "pući". Najnoviji priručnici za pomoć roditeljima kažu kako je osnovna stvar napraviti razliku između discipliniranja i kažnjavanja. Pozitivan odgoj usredotočuje se na dobre stvari: nagradu za dječije ponašanje koje odobravate, čak ako se radi i o najmanjim stvarima. Djeca vole kada im se poklanja pažnja, tako da će se truditi da vam ugode vide li da im se to "isplati". Naravno, stvari se neće promijeniti preko noći, ali se upornošću zasigurno može promijeniti ponašanje djeteta. Pokušajte pažnju odvući od onih stvari koje vam smetaju, naročito od onih koje dijete još uvijek nije ni uradilo (prepoznajete li rečenicu "ako to uradiš, dobit ćeš batine"?).

 Kada dođe do prelomnih trenutaka u kojima osjećate kako će neko nastradati, psiholozi savjetuju kako je najvažnije pokušati stvoriti vakuum između sebe i djeteta, što praktično znači ili se potpuno odvojiti od djeteta ili pokušati da ne budete nasamo sa njim. Sa jako malom djecom u ovom slučaju presudno je imati nekoga ko vas barem na petnaest minuta može zamijeniti i stvoriti vam vrijeme tokom kojeg se možete ohladiti. Ako ova mogućnost ne postoji, pokušajte stres isprazniti zajedno sa djetetom. Fizičko pražnjenje ne moraju biti batine, možete pokušati da mu predložite zajedničku igru žmire, ganje, skakanje ili da se igrate lavova i ričete sve dok bijes ne iscuri. Druga mogućnost jeste da se spremite i izvedete ga u park ili na igralište.

 Stručnjaci preporučuju time out. Međutim, šta sa situacijama u kojima se dijete baca po podu supermarketa dok se svi okreću i gledaju za vama i to zato jer mu ne želite kupiti ono što traži? Većina stručnjaka slaže se kako je dijete u tim slučajevima najbolje ignorisati. Kao i sve one koje zabavlja vaša predstava. Naravno, potrebno je uvijek ga imati na oku, ali se možete udaljiti par metara od mjesta na kojem se dijete ukopalo, a kada već dođe do vodoskoka suza ili zvukova neizdrživih ljudskom uhu, možete se vratiti, uzeti u ga naručje i pokušati mu objasniti zašto ne može dobiti ono što želi. Jednom će sigurno prestati. Međutim, morate imati dovoljno živaca i biti spremni da sve može trajati i sat vremena. A iako je ovo jedna od najgorih mogućih situacija, nemojte izbjegavati tu prodavnicu ubuduće. Djetetu šaljete loš znak - mislit će ili da vas je pobijedilo, ili da probleme treba rješavati tako što im se okreću leđa.

 Kada se radi o djeci starijoj od tri godine, većina stručnjaka preporučuje tzv. time out - djecu treba poslati u odvojenu sobu, ili ih izdvojiti na neko određeno mjesto jedno vrijeme. Pritom ne zaboravite klečanje na kukuruzu. Suština nije u tome da dijete pati, nego da mu se da do znanja da je njegovo ponašanje loše. Osim toga, to će i vama dati nekoliko trenutaka u kojima se možete sabrati. Stručnjaci preporučuju da se ova kazna ograniči na najviše deset minuta, odnosno na onoliko minuta koliko dijete ima godina. Ova metoda poslat će poruku kako ne želite tolerirati ponašanje na koje ste ga ranije upozorili, ali daje vremena i djetetu da shvati o čemu se zapravo radi. Također se preporučuje da ovu vrstu kazne ponavljate svaki put kada se radi o istoj ili sličnoj grešci. Ako ga natjerate da stalno ide u ćošak, to će mu na kraju dosaditi.

 Vrlo djelotvorne su i strategije oduzimanja igračaka ili privilegije (gledanje TV-a, igranje igrica i sl.). Međutim, ako se već odlučite na ovako nešto, nakon prve prijetnje sprovedite svoje namjere u djelo i ostanite dosljedni. U suprotnom - nema pobjednika. Mada je dijete dobilo ono što je htjelo, poslali ste poruku kako će isto tako biti i sljedeći put.

 Ponekad je jako važno shvatiti kako postoje stvari oko kojih se i ne vrijedi zamarati. Najbolja taktika za pojedine situacije je, kažu stručnjaci, jednostavno ne gledati. I sačuvati snagu za ona pitanja koja su istinski važna. Naravno da će jako mnogo roditelja reći kako su već sve ovo probali i kako ništa nije uspjelo. S tim da je ovakva izjava najčešće pretjerivanje. Ne možete očekivati da će nakon deset dana promjene taktike dijete naučiti kako da se ponaša u životu.

 Roditeljstvo je nešto što ne traje deset dana, već cijelog života. Ako na kraju i istučete dijete - ne zaboravite kako to nije kraj svijeta. Najvažnije je shvatiti gdje se desio lom i pokušati ponovo. Na kraju krajeva - i vi ste samo čovjek. A djetetu ne škodi da nauči i tu važnu lekciju.



Batine na vidiku! Kako ih izbjeći?


Za djecu ispod pet godina:

 *pokušajte se odvojiti od djeteta - čak i najmanja udaljenost može pomoći,
 *nazovite nekoga koga vaša obezglavljenost neće šokirati - razgovor smiruje,
 *preusmjerite energiju - istucite jastuk ili iscijepajte stare novine, pazeći da vas dijete pritom ne vidi i da se ne povrijedite,
 *probajte sa taktikom pražnjenja - odvojite dijete od toga što radi i kanališite bijes time što ćete plesati uz njegovu omiljenu kasetu,
 *pokušajte mu preusmjeriti pažnju na nešto drugo - čitajte mu ili pjevajte sa njim,
 *odvojite dijete od onoga što vas je iznerviralo - šara po zidovima -> izvedite ga napolje,
 *ponekad popustite - razmislite da li se samo radi o tome čija će biti zadnja; želi samo da jede - pustite ga!


Za djecu preko pet godina:

 *pokušajte sa time outom, ili se zatvorite u drugu prostoriju na deset minuta,
 *dovoljno su odrasli da shvate kako "ne" znači "ne" - ponavljajte im to, ali mirno, ne dozvolite da vas izbace iz takta,
 *pokušajte ih odvojiti od onoga što vas živcira - ako razbacuju igračke, oduzmite im ih i recite da će se moći ponovo igrati tek kada se smire.
 *kako djeca rastu, ukidanje privilegije ima više smisla, neka prvi na udaru budu džeparac ili TV.


Kako ostati miran?

 ~Prihvatite kako su neki stadiji razvoja djeteta jednostavno takvi. Naprimjer, djeca do tri godine zaista znaju biti teška. Ne krivite sebe kako ste loša majka - vi ste jednostavno zasićeni i frustrirani, a to se dešava svakome. Uvijek krivite ponašanje, a ne dijete. Ne mrzite dijete zato jer je zločesto. Vaše dijete vas voli i vi volite njega, radi se o ponašanju koje je neprihvatljivo. Zar se ista stvar ne dešava i sa odraslima?

 ~Nagradite svako dobro ponašanje - to uvijek pali. Ne govorite im uvijek da su zločesti, naviknut ćete ih i ubijediti ih u to. Radije ih hvalite kada su dobri. Djeca vole vašu pažnju.

 ~Ako ga istučete, ne izvinjavajte mu se i ne uzimajte ga u naručje ma kako vam teško bilo. Djeca pamte i primjenjuju taktike koje nauče. A ta je jedna od najgorih.



Ko nije tučen, nije naučen?

O fizičkoj kazni i vaspitanju


Zagovarači „odgoja bez batina“ često svoj stav argumentuju time da su roditelji modeli ponašanja, te da deca kasnije kao odrasli ljudi nastavljaju obrazac agresivnosti i nasilništva ako su isto doživljavala u porodici. I ta teza je donekle u redu, ako se ima u vidu šta je tačno nasilničko ponašanje, ali obično se interpretacija ove teze pretvara u vaspitanje koje stvara razmaženu decu, bez naučenih granica i neosujećenih želja

Izgleda da postoji konsenzus kada je reč o neophodnosti postavljanja granica u vaspitanju i ponašanju deteta. Kako postaviti te granice i o primenljivosti metoda fizičke kazne u tom procesu, ima daleko više neslaganja i polemika, u kojima učestvuju i laici, stručnjaci i „stručnjaci“.
PIŠE Milena Stošić

Fizička kazna vs. fizičko zlostavljanje

Popularna psihološka literatura i prozapadni trendovi vaspitanja skloni su da preporučuju vaspitanje deteta koje isključuje bilo kakvu fizičku kaznu i poziva na razgovor i lepezu drugih, boljih rešenja. U nekim evropskim zemljama postoji i zakonska zabrana fizičkog kažnjavanja dece u školama i porodici, a diskusija o takvoj regulativi aktuelna je i kod nas. I zaista, malo nas je koji ne bi mogli da posvedoče o povremenom (ili i češćem) šamaru, „ćuski“, batinama koje smo dobili od roditelja, mada su konteksti i percepcije o opravdanosti takvih postupaka različite.



Fizička kazna da ili ne

Ono što je paradoksalno je da većina roditelja „konzumira“ vaspitnih „nekoliko po turu“, istovremeno smatrajući da batina nije iz raja izašla i klasifikujući te postupke kao odraz nemoći i nemanja kontrole, a neretko i osećajući krivicu. Dr Zoran Milivojević, transakcioni analitičar i psihoterapeut, kategoriju „nemoćnog roditelja“ objašnjava na drugi način: „Zajedničko za zanemarene i razmažene je to da su roditelji nemoćni, jednostavno ne komuniciraju s detetom dovoljno i ne nameću mu norme, a za razmaženo dete roditelj je stalno tu i trudi se oko deteta, ali ne pokazuje moć.“

Moguće je da je početni uzrok osuđivanja fizičke kazne, u svakodnevnom lingvističkom i praktičnom nerazlikovanju fizičke kazne i fizičkog zlostavljanja. „Razlika između fizičkog kažnjavanja i zlostavljanja je u tome što se fizičko kažnjavanje sprovodi sa namerom da se izazove bol, a ne povreda, a zlostavljanje je sa namerom da se izazove povreda“, smatra psihoanalitičarka Jasminka Šuljagić Kostić. Međutim, mnogi roditelji smatrajući za cilj roditeljstva – srećno dete, nisu skloni da upoznaju dete sa fizičkim bolom i neprijatnošću. Jedan primer ovakvog mišljenja može se pročitati i na blogu nevladine organizacije Udruženje roditelj koji kaže: „Što se tiče tradicionalnog, „zdravog“ batinanja, prvo treba shvatiti zašto je lupanje po dupetu „efikasnije“. Mislite da je to zbog toga što to dete boli? Da zato vrišti i plače? Udarite se par puta po dupetu, pa ćete shvatiti da nije tako. Dete plače zbog onog što čin fizičkog kažnjavanja znači. Roditelj mazi i ljubi – znači voli. Roditelj udara – znači ne voli.“ Ovakva teza s pozitivne strane, bar ukazuje da ova metoda vaspitanja svakako nije zlostavljačka, a s druge strane sugeriše da i udarac ne može biti gest ljubavi. Ali, da li dvogodišnjem detetu koje još ne razlikuje svoje biće od svog ponašanja treba samo udovoljavati ili je u redu i pokazati mu da iz istog izvora mogu da dolaze i prijatnost i neprijatnost, kao što je najčešće i slučaj u životu.

Kazna i frustracija – da ili ne

Zagovarači „odgoja bez batina“ često svoj stav argumentuju time da su roditelji modeli ponašanja, te da deca kasnije kao odrasli ljudi nastavljaju obrazac agresivnosti i nasilništva ako su isto doživljavala u porodici. I ta teza je donekle u redu, ako se ima u vidu šta je tačno nasilničko ponašanje, ali obično se interpretacija ove teze pretvara u vaspitanje koje stvara razmaženu decu, bez naučenih granica i neosujećenih želja. Od jednog ekstrema kada su ranije i učitelji vaspitno šibali decu, dolazimo do drugog ekstrema gde se kazna kritikuje i ne preporučuje roditeljima. Po psihologu Žarku Trebješaninu, kazna sprečava samo ispoljavanje nepoželjnog ponašanja ne rešavajući motive za takvo ponašanje. Ipak, zdravorazumski gledano, pohvala i konstruktivan razgovor u duhu „uzrok-posledica“ neće imati odjeka u brojnim situacijama socijalizovanja deteta.


 DrZoranMilivojević

Verovatno da je mnogim roditeljima teško da na molećiv pogled deteta odgovore sa „ne“, da im je lakše dadetetu kupe igračku nego da ga puste da vrišti u prodavnici, da ispunjavaju želje, kriju utičnice iza ormana da dete ne dođe u odnos sa opasnošću, prezaštićuju dete i od njega u najmanju ruku stvaraju nesamostalnog čoveka. Međutim, čak i knjiški primeri govore o tome da su životinje koje su u ranom detinjstvu na neki način bile frustrirane, kasnije naprednije u odnosu na one koje to nisu bile, što se može uporediti i sa procesom stvaranjem imuniteta. „Treba postaviti granice. To znači dve stvari, zabrana i frustracija detetove želje, s jedne strane, i kazna, s druge strane. Znači pošto se prešla granica bićeš kažnjen”, kaže dr Milivojević, dodajući da je najvažniji odnos roditelja prema detetu i ako je taj odnos u redu, da će onda i udarac biti u redu, a dete će doživljavati roditelja kao autoritet.

Batina nije iz pakla

Ono što je u praksi teže sprovesti ili razlučiti je u kojim situacijama je ok primeniti fizičku kaznu i kako. Kao najpoznatije situacije se često navode: guranje prstiju u šteker, istrčavanje ispred automobila, situacije opasnosti i uporne nesocijalizovane neposlušnosti, a kazna se ogleda u udarcu po ruci ili otvorenom šakom po guzi, odnosno nanošenje bola a ne povrede. Kada se sa detetom sistematično i dosledno postupa u vaspitanju od najranijih dana smatra se da potrebe za fizičkim kažjavanjem kasnije neće biti ili će je biti retko. Mnogo veća domišljatost i strpljenje potrebni su onim roditeljima koji bi da naprasno socijalizuju tinejdžera primenjujući kažnjavanje, ako to ranije nije bio dosledan princip učenja, ako znamo da su u tim godinama roditelji iza vršnjačke grupe koja ima daleko veći uticaj na ponašanje.

Svakako da ima primera gde su deca “lepo ispala” iako nisu fizički kažnjavana ili je to već subjektivna procena, ali koji je to idealni roditelj koji ima idealno neprimitivno dete i beskrajno vreme i strpljenje da u svakoj situaciji samo lepim razgovorom ili uskraćivanjem nagrade uspeva da nauči dete šta je dobro a šta loše i da je nemoguće, pa i nezdravo ispunjenje svake želje. S druge strane, čak i taj lepi razgovor u kom dolazi do “sporazuma” bude neretko neproduktivan a tinejdžeri često komentarišu – “što me jednom ne ošamari i da završimo, nego što smara pola sata istom pričom”. Takođe, iza neupotrebe fizičke kazne može da se nalazi i prikriveno psihološko maltretiranje, koje nije ništa nevinije od fizičkog.
Fizička kazna je sasvim legitimna mera vaspitanja u kontekstu porodičnih odnosa kojima dominira toplina i ljubav, dok god ne prelazi u fizičko nasilje i dok god nije jedini vaspitni metod, praćena objašnjenjem i razumevanjem. Uostalom, i roditelje boli kad biju i ne čine to iz sadizma, već upravo iz ljubavi.

*Navodi u tekstu preuzeti su iz raznih medija

Izvor:domaci.de

Nema komentara:

Objavi komentar

Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.